Helena Janson: Nije mi ugodno u avionu ili gledati dolje s trećeg kata ako na leđima nije padobran
Žena, majka, kraljica. Ona je sve to, i više od toga. Glazbenica, umjetnica, zaljubljenica u slobodu, prirodu, životinje, posebice svoja tri psa... Padobranka s više od četiri tisuće skokova (4075), koja ima raznorazne hobije i ljubavi, ali iznad svega joj je obitelj, kćeri Ivona i Tea, unuci Karlo i Mika. To je Helena Janson, jedina baka u Hrvatskoj aktivna padobranka koja osvaja medalje i nastupa pod državnom zastavom.
Ponosna baka
- Jedina sam baka državna reprezentativka u padobranstvu, i ponosna sam na to - kaže Helena, iza koje je čak 39 godina aktivnog skakanja s padobranom i još joj nije dosadilo.
- Nimalo. Prvi skok izvela sam 13. lipnja 1987. godine na Svetog Antu. I od tada do danas skočila sam više od četiri tisuće puta, voljela bih da je bilo i više skokova, no živimo u Hrvatskoj, padobranstvo je skup sport, a novca za njega nema dovoljno.
U padobranstvu, svom matičnom Aero klubu Osijek i kao hrvatska reprezentativka skupila je 39 godina “radnog staža”, u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje u orkestru svira drugu violinu, ima 37. Neki bi već odavno tražili mirovinu, ali tko god poznaje Helenu, zna da je ona daleko od umirovljeničkih dana.
- Kakva mirovina. Lani je europska prvakinja bila Švicarka, koja ima 66 godina, ja ću sljedeći mjesec napuniti 56, tako da moje vrijeme tek dolazi. Malo šale, ali ono što znam je da ću skakati dokle god mi to bude zadovoljstvo, u skokovima i dandanas jako uživam. Ovog ljeta će biti Svjetsko prvenstvo u Slovačkoj, pa kreću pripreme za to natjecanje.
Naoko plaha i nježna, Helena je zapravo žena zmaj, koja živi sto na sat. Nikad nema mira, živi s mlađom kćeri Teom i uspije si u danu nametnuti niz obveza. Posao u kazalištu, kad je lijepo vrijeme i ima mogućnosti, onda su na meniju treninzi i skakanje, inače svaki dan šetnja sa psima, deset kilometara hoda, uživa u društvu unuka, koji je pomlađuju pa na ulici zna čuti: Lijepa su vam djeca.
- Ma, to je iznimka, ne zavaravam se da sam mlada. No istina je da me druženje s Karlom i Mikom pomlađuje. Obožavam ih.
U visinama je puno bolje
Pomlađuje ju i skakanje, kaže kako je privilegij biti ptica, a ona se u zraku tako osjeća.
- Privilegij je baviti se ovim sportom, gledati gradove i mjesta s visina. Okušala sam se u gimnastici, plivanju, skijanju, ali padobranstvo je posebna priča. Od prvog skoka do danas jednako uživam. Kad sam bila mlađa, bila sam luda glava, ulazila u rizične situacije, recimo skakala po jakom vjetru. Nije me zanimalo ništa, samo da skačem, pa sam nakon jednog skoka završila na drvetu, a onda tresnula na zemlju. Srećom, sve je dobro prošlo, ali mogla je biti tragedija. Otkako sam postala majka, odnosno starija, puno sam opreznija. Nema šanse ako vremenske prilike nisu dobre da skačem - otkriva Helena.
Padobranstvo nije sport za ljude koji se boje visine.
- Svatko tko misli da će taj strah izliječiti skokovima s padobranom, vara se. Može si samo navući jaču traumu ili ne daj Bože kobno završiti, jer u padobranstvu su važne reakcije u sekundi. Naravno, mislim na ljude koji se panično boje visine. Evo, ja prva ne volim se voziti u avionu ili pogledati dolje s neke visine, pa čak i trećeg kata neke zgrade, ako na leđima nemam padobran. S njim sam sigurna, bez njega imam nelagodu. Nikada se ne bih usudila skočiti sa stijene, a moj strah su dubine, ronjenje, ulazak u neku špilju...
Svatko ima svoj strah, a baka padobranka koja se može pohvaliti uspjesima na Svjetskom kupu, Europskom prvenstvu, Svjetskom prvenstvu, međunarodnim i domaćim natjecanjima ne odustaje... Skakat će dokle god bude mogla, dokle god je zdravlje služi.
