Sekulić: S reprezentacijom sam ispisao povijest, želim i s Osijek Kanditom
Nadam se kako je ova bronca tek početak hrvatske futsalske revolucije na međunarodnoj sceni
Hrvatska futsalska reprezentacija nedavno je u Ljubljani, gdje je igrana završnica Eura, osvojila svoju prvu medalju u povijesti. Pobjedom nad Francuskom nakon izvođenja šesteraca Hrvatska je osvojila treće mjesto na kontinentalnoj smotri.
Svjedočili smo strasti i velikoj radosti naših futsal-majstora, koju su podijelili s brojnim navijačima koji su ih došli podržati u ljubljansku Arenu Stožice u završnici turnira. Važan dio sjajne reprezenacije bio je i "pivot" Osijek Kandita Antonio Sekulić. Naša je selekcija na to natjecanje ispraćena u tišini, a s njega se vratila ovječana lovorikama. To je samo nastavak transformacije koju hrvatska futsalska reprezentacija doživljava otkako je na njezino kormilo stigao izbornik Marinko Mavrović.
Rasli kroz turnir
Sekulić je u svojim izjavama koje je davao nakon utakmica bio jedan od emotivnijih reprezentativaca. Jesu li se sad dojmovi bar malo slegnuli nakon tog velikog uspjeha, a onda i svih tih prijama, dočeka i proslava?
- Nije još sve sjelo na svoje mjesto jer se stvari odvijaju filmskom brzinom. Još jučer smo slavili taj veliki uspjeh, a već danas sam u klupskom režimu rada i okrenut izazovima koji nas čekaju u hrvatskom prvenstvu. Teško je na brzinu složiti dojmove nakon takvog uspjeha kakav smo postigli. Trebat će još malo vremena kako bismo baš do kraja postali svjesni što smo postigli u Ljubljani. No nadam se kako je to tek početak hrvatske futsalske revolucije na međunarodnoj sceni kada je reprezentacija u pitanju.
Nakon završetka Eura ostao je dojam kako se naša reprezentacija baš dizala iz utakmice u utakmicu na tom natjecanju. Grupna faza čak i nije počela prema planu, nakon remija s Gruzijom, ali baš kada je bilo najteže, Hrvatska je počela "pokazivati mišiće".
- Na startu smo imali susret s Francuzima s kojima smo često igrali u posljednje vrijeme. Rezultati nas u tim prvim susretima nisu mazili, ali znali smo kako možemo igrati protiv njih. Završilo je remijem, ali mislim da smo bili bliže pobjedi u toj utakmici. Onda je došao onaj neobični okršaj s Gruzijom, koji je također, nekim čudom, završio bez pobjednika. Doslovno smo bombradirali gruzijska vrata, ali njihov je vratar imao čudesan dan. Tada se činilo kako smo zapali u probleme jer nas je čekala utakmica protiv domaćina Latvije. No počeli smo postajati svjesni koliko vrijedimo jer smo doista igrali dobro. U tom smo susretu s Latvijom pokazali karakter, jer smo imali početni rezultatski zaostatak, a poslije smo sve preokrenuli u svoju korist i plasirali se u četvrtfinale.
Kada je bilo najpotrebnije, Hrvatska je u tom četvrtfinalu protiv Armenije odigrala jedinu utakmicu na cijelom turniru u kojoj nije bila u početnom rezultatskom zaostatku.
- Da, mučilo nas je to što bismo u svim susretima praktično iz prvog udarca prema našem golu primili pogodak. Teško je to objasniti, ali takve se stvari događaju. Međutim, nalazili smo načina kako se izvući iz tih nevolja. Vjerojatno zbog toga što je vladalo vrlo jako zajedništvo unutar reprezentacije. Stvarno smo svi disali kao jedan, a bez toga je teško postići vrhunski rezultat u momčadskom sportu.
Prokleta prečka
Onda su Hrvati stigli u Ljubljanu. Polufinale sa Španjolcima, koji će poslije postati europski prvaci, sjajna podrška navijača, koji su stvarno u velikom broju stigli u slovensku prijestolnicu, te dramatičan rasplet same utakmice, u kojem se baš Sekulić našao u glavnoj ulozi, ostat će zauvijek urezani u pamćenje onih koji su to doživjeli na licu mjesta. Nažalost, sudbina nije htjela da Antonio tog poslijepodneva postane junak. U završnici susreta, pri 2:1 za Španjolce, gromovitim je udarcem sa sedam metara gotovo potrgao okvir vrata pogodivši prečku, što je uništilo san o raspucavanju šesteraca i mogućem ulasku u finale.
- Pamtit ću taj trenutak dok sam živ. Puno smo puta nakon tog susreta raspravljali o toj gredi i svemu što nam je možda uzela. Međutim, imao sam veliku podršku izbornika, stručnog stožera i suigrača u tim trenutcima. Ipak, prvo moram reći nešto o atmosferi koju su napravili naši navijači u Ljubljani. To je nešto nezaboravno. Hrvatska himna prije utakmice, podrška koju smo imali za tih susreta sa Španjolskom i Francuskom, to je neopisiv osjećaj. Kako se nećeš baciti na glavu kad prolaziš kroz takve tenutke. Nakon poraza u polufinalu osjećaji su nam bili pomiješani. S jedne strane bili smo nesretni zbog poraza, a s druge strane shvatili smo kako smo se sposobni nositi s najjačim svjetskim reprezentacijama. Španjolska je sjajna momčad, a razliku stvara to što njihovi igrači tako teške utakmice igraju na tjednoj bazi. Iskusniji su, rutiniraniji od nas, ali uspjeli smo i takvu momčad dovesti u vrlo nelagodnu situaciju. Bila im je voda u ušima u završnici utakmice, kada smo ih pritisnuli.
Porazi u polufinalu psihološki su uvijek teški, a još je teže nakon njih igrati utakmicu za treće mjesto. I tu je Hrvatska opet pokazala "gene kamene". Ponovno protiv Francuza drama, ali i najlepršavija igra koju je naša selekcija pružila na tom natjecanju, a na kraju je Sekulić u njoj zabio svoj jedini pogodak na Euru, ako ne računamo onaj koji je nes(p)retno spakirao u vlastitu mrežu.
- Taj susret s Francuzima bio je samo pokazatelj atmosfere koja je cijeli turnir vladala unutar momčadi. Već smo bili pomalo umorni od svih tih emocija i napora koje donose utakmice na toj razini, ali smo odigrali odličnu utakmicu. Naravno, nije moglo bez drame. Dvaput smo imali dva pogotka prednosti, a onda su izjednačili sedam sekundi prije kraja. Druge bi momčadi nakon toga klonule duhom, ali mi nismo. Šesterce smo izvodili sjajno i na kraju uzeli tu broncu.
Nastavak pisanja povijesti
Hrvatska je po nekim segmentima igre doista posebna. Jedan od najdojmljivijih su upravo "teški napadački centri" Perić i Sekulić.
- To je naš hrvatski identitet. I trebamo ga čuvati, jer baš se u susretu sa Španjolskom vidjelo koliko su nas teško branili. Ipak, najvažnije je što smo dobili potvrdu svojih vrijednosti, te da se možemo nostiti s najjačima. Na temeljima te spoznaje trebamo nastaviti nadgradnju.
Nakon reprezentativnih doživljaja završeno je vrijeme slavlja i Antonio se vraća u klupsku stvarnost. S povratkom u Osijek Kandit u svlačionici su ga dočekala dva nova suigrača, što će još podignuti letvicu ambicija i očekivanja.
- Trebali smo proširiti roster. Dosadašnji dio prvenstva igrali smo sa sedam-osam igrača, što nije dovoljno za jake utakmice. To se najbolje osjetilo protiv Olmissuma, kada smo zbog kratke rotacije ispusli prednost od 3:0. Nije nevažno i što se Gallo oporavio od ozljede. Sada imamo širinu i spremni smo za novi napad na titulu prvaka. Za početak je važno dočepati se polufinala doigravanja, a dalje će doista odlučivati detalji. S reprezentacijom sam imao čast ispisati povijest i ne mislim na tome stati. Isto želim učiniti i na klupskom planu, što znači postati prvaci Hrvatske - zaključio je Antonio Sekulić.
