Svakodnevno je prijepodne trenirao na podiju na kojem su se posljednja četiri dana odvijala natjecanja na DOBRO World Cupu, ali Ilia Kovtun ove godine nije nastupio na Svjetskom kupu u gradu koji mu je posljednje tri godine drugi dom.

Osvajač srebrne medalje s Olimpijskih igara u Parizu, dvostruki pobjednik i četverostruki osvajač medalja na DOBRO World Cupu još uvijek je u fazi iščekivanja promjene državljanstva i upisa promjene u Svjetskoj gimnastičkoj federaciji, nakon što je 21-godišnji rođeni Ukrajinac zatražio hrvatsko državljanstvo i podnio zahtjev za nastup pod hrvatskom zastavom.

Dobrodošla stanka

Ono što nam je Ilia potvdio ovih dana jest kako ostaje pri odluci da ubuduće nastupa za Hrvatsku.

- Ostali smo ovdje, treniram i dalje u Osijeku. Postupak zasad ide svojim tijekom, i dalje čekam papire. Trener Vladimir Mađarević i gospodin Marko Pipunić doista daju sve od sebe kako bi sve to bilo brže.

Ne može procijeniti kada će dobiti dopuštenje za nastup pod hrvatskom zastavom. Dok se to ne dogodi, nema pravo nastupa na službenim natjecanjima.

- Ne mogu ništa procijeniti jer ništa ne ovisi o nama. Puno je realnije da će se to dogoditi sljedeće godine. Teško je očekivati da će se svi papiri srediti tijekom 2025., ali, iskreno, meni čak to i odgovara, jer prošle tri godine bile su jako aktivne i naporne. Imao sam 25 - 28 natjecanja u godinu dana, te se zato sada mogu prije svega oporaviti od problema koje imam s ramenom. Usto, novi je pravilnik, pa će mi ova godina poslužiti kako bih još više popravio svoje vježbe.

Nema nekog posebnog datuma i dana kada je odlučio promijeniti državljanstvo.

- Znate kako snijeg ide s planine - na početku ide mala gruda, a poslije je sve veća. Tako se i meni dogodilo dosta toga u ove tri godine. Nije samo rat u Ukrajini utjecao. Dosta je bilo tih situacija zbog kojih sam se odlučio na promjenu državljanstva. Svakako i to što osjećam određenu moralnu obvezu prema ljudima u Osijeku, prema Vladimiru, gospodinu Pipuniću. Ovdje su me prihvatili, praktično sam živio ovdje kod njih, spavao, trenirao i hranio se u Sokolu. Kada sam osvojio olimpijsku medalju, imao sam osjećaj da su ljudi ovdje bili sretniji zbog toga negoli kod mene u Ukrajini.

Zašto je to tako?

- Pokušavam to razumjeti. Ljudi u Ukrajini ipak imaju puno važnijih briga.

Marko Banić Reroot

Bilo je prilično burnih reakcija na društvenim mrežama kada je objavio da se odlučio za promjenu državljanstva. Suočio se s brojnim uvredama.

- Bio sam malo tužan prvog dana kada sam vidio što mi pišu na Instagramu, ali poslije sam rekao: Pa piši što god hoćeš. Ja mislim da je to sve normalna reakcija. U Ukrajini je rat, ljudi imaju većih problema, pa su postali i dosta agresivni zbog toga, jer nije lako cijelo vrijeme živjeti u stresu, kada svaki dan možeš izgubiti život. Dosta me ljudi i podržalo. Razumijem i jedne i druge. Imam svoj život i odlučujem o njemu da meni ubuduće bude dobro.

Imaš li podršku svoje obitelji u odluci o promjeni državljanstva?

- Obitelj me je podržala. Imam 21 godinu i mogu sam donositi odluke. Tata mi već 13 godina živi u Poljskoj, a s njim je i sestra, već sedam godina. Mama mi je cijelo vrijeme rata bila u Ukrajini. Imali smo staru baku, koja je preminula, tako da će i mama uskoro otići živjeti u Poljsku. Otkad je rat, još nisam bio u Ukrajini. Išao sam tati u Poljsku, a dolazili su i oni k meni u Osijek. Bili su svi za Novu godinu.

Je li ti ikada prošlo kroz glavu da će to sve toliko dugo trajati?

- Na početku je bilo teško. Otišao sam na natjecanje na neka dva tjedna, pa se to produži na mjesec, dva, tri. Išli smo od države do države pa smo stigli u Osijek, gdje nas je u početku bilo deset ili 12. Kad je bilo Svjetsko prvenstvo u Liverpoolu, oni su svi otišli, a trenerica je popričala s Vladimirom, koji joj je rekao da mi možemo ostati ovdje. I tako smo ostali.

Postao pravi lega

Nakon tri godine jako dobro govori hrvatski. Čak je "povukao" osječki naglasak. Postao je pravi osječki lega.

- To mi je puno ljudi već reklo. Imam i djevojku Osječanku. Sviđa mi se Osijek jer sam i ja došao iz grada slične veličine. Sve imam u ovom gradu, dvorana, sve mi je nekako nadohvat ruke. Odem li nekad u Tvrđu? Ne baš često. Više mi se sviđa ovaj dio pokraj Drave. Ljeti smo redovito išli na kupanje na Copacabanu. Ne sviđaju mi se sada ove gužve u prometu. Dosta je radova. Nije mi ni to bio problem dok nisam vozio auto, ali sada kada krenem u sedam ujutro, obavezno upadnem u neku gužvu. Hrana mi je jako dobra, a ako nešto poželim iz Ukrajine, pošalje mi mama. Volim neke slatkiše koje sam u Ukrajini jeo dok sam još bio malen, pa mi ih moji znaju poslati.

Kada se jednoga dana ponovno bude natjecao i dalje će raditi višeboj.

- Ako ne bude nekih većih ozljeda, planiram raditi višeboj sljedećih osam godina, znači, dva olimpijska ciklusa. Još nisam bio svjetski i olimpijski prvak. To mi je i dalje velika želja.

Svjetski i olimpijski prvak u višeboju ili na bilo kojoj drugoj spravi?

- Meni je velika želja to ostvariti u višeboju. Znam koliko je to teško i koliko se to cijeni u gimnastici. No ljudima koji to gleduju sa strane medalja na jednoj spravi isto je kao i medalja u višeboju. Za mene ipak medalja u višeboju ima veću vrijednost.

Znači, na sljedećim natjecanjima osvajat ćeš medalje za Hrvatsku?

- Da, tako sada izgleda. Vidio sam da su me podržali i dečki iz hrvatske reprezentacije i hvala im, premda još nisam s njima razgovarao o tome. Nadam se samo da, kada se počnem natjecati, nećemo jedni drugima smetati, ha-ha. Svatko ima svoje sprave, a mislim da će za hrvatsku gimnastiku biti bolje da dođe još jedan gimnastičar, koji usto radi i višeboj. To je dobro i za mlađe dečke koji dolaze, da imaju više njih od kojih mogu učiti - zaključio je budući hrvatski gimnastički reprezentativac.