Paulo Coelho, jedan od najčitanijih pisaca na svijetu, u svojoj uspješnici Alkemičar je napisao: Kada nešto jako želiš, svemir ti pomaže da ostvariš želju. Sumnjamo da je svemir imao odlučujću ulogu, više je to zasluga rada, upornosti, strpljenja, inata..., ali ono što je sigurno, Donna Vekić uvijek je jako željela ono što joj se događa ovog ljeta. Možda je svemir malo i umiješao prste, jer onima koji znaju biti strpljivi i dovoljno dugo čekati nagrada će doći.

Nitko nije vjerovao

Osječka tenisačica sada ubire nagrade za sve ono što je radila otkako je sa šest godina kročila u Školu tenisa Olimpije. Najbolja i najsjajnija nagrada je, naravno, olimpijsko srebro.

- Što smo sve prošli u životu, s čim smo se borili, bilo je puno padova i prepreka, ovo srebro dođe kao satisfakcija za sve te teške dane. I kad pogledam sve, drago mi je što se Donna u najboljem svjetlu pokazala baš u Parizu, baš na Olimpijskim igrama. Svaki turnir je važan i poseban, ali kao osvajačica olimpijske medalje ušla je u skupinu posebnih i rijetkih sportaša - kaže Igor Vekić, otac 28-godišnje Donne, čovjek bez kojega ove lijepe teniske priče ne bi ni bilo. U danima ponosa i slave svi se guraju oko osječke tenisačice, a nekad nije bilo tako. Vekići su u Donninoj karijeri više bili na vjetrometini nego zaštićeni sigurnim zidovima. Njezin uspjeh jest uspjeh hrvatskog sporta, ali Hrvatska je najmanje zaslužna za bilo koji od četiri WTA naslova koja je osvojila, još devet finala koja je igrala, polufinale Wimbledona ili olimpijsko srebro. To je isključivo zasluga Donne i obitelji Vekić. Medalja je samo njezina i njezine obitelji, majke Brankice, oca Igora, brata Brune, šire robine i najbližih prijatelja. Svih onih koji su s Vekićima koračali teškom teniskom stazom, davali podršku kad se činilo da sve ide k vragu. A bilo je takvih trenutaka. I previše. Bilo je razmišljanja o prekidu karijere, prije samo tri mjeseca Donni je bilo svega preko glave, željela je dignuti ruke i povući se u neki mirni kutak. Prije pariškog Grand Slama bila je potpuno prazna, željela se spakirati i napustiti Pariz. Ipak, zaigrala je u Roland Garrosu. Dogurala do 3. kola (poraz od Danilović), imala potom loše epizode u Hertogenboschu i Berlinu, a onda je krenula velika serija. Odigrala je 16 mečeva i upisala 13 pobjeda. U njemačkom Bad Homburgu igrala je finale, otišla na najcjenjeniji svjetski teniski turnir, Wimbledon, i prvi put zaigrala u polufinalu Grand Slama. Bila je samo nekoliko poena od velikog finala u All England Clubu, u epskoj drami poražena je od Talijanke Jasmine Paolini. Bilo je straha da će je taj poraz potpuno slomiti, ali Wimbledon je zapravo bio ključan na putu do olmpijske medalje. Opustio ju je, dao joj krila, donio mentalnu moć, samopouzdanje, mirnoću... S trave All England Cluba, na kojoj je uvijek voljela igrati, otišla je na zemlju Roland Garrosa, na kojoj se nikad nije najbolje osjećala. I u Parizu je, protiv svih prognoza i očekivanja, ispričala sjajnu priču.

- Ni sama nisam vjerovala da ću osvojiti medalju u Parizu. Posebice ne u singlu. Više sam vjerovala u miks-par s Matom Pavićem, koji na kraju nisam ni igrala - kazala je Donna sa srebrom oko vrata po povratku u Hrvatsku. Nije se dugo zadržala u domovini, iz Pariza je s olimpijskom delegacijom stigla u Zagreb na svečani doček, razrezala tortu, popila čašu slavljeničkog šampanjca, prespavala i uputila se u svoju bazu u Monte Carlu. Slijedi američka turneja pa posljednji Grand Slam sezone, US Open. Amerika je zemlja snova, neka se Donnin tamo nastavi. Trebala je prvo igrati na WTA turniru u Torontu, ali je, razumljivo, otkazala nastup. Sljedeći turnir bit će joj onaj u Cincinnatiju. Kod tenisačica i tenisača drukčije je nego kod ostalih sportaša nakon olimpijskog izazova. Ostali idu na zasluženi kraći ili duži godišnji odmor, teniska karavana odmah na sljedeći turnir.

HINA/ Damir SENČAR

Ono najbolje - tek dolazi

- U petak idemo u Ameriku, očekvanja su velika, ali Donnina očekivanja uvijek i jesu bila velika. Samo, sad je to na nekom novom levelu, jer je dokazala samoj sebi da može dobiti bilo koga, i to u vrlo teškim okolnostima. Želimo da ova njezina izdanja traju, želimo da osjeća na terenu kao u Londonu ili u Parizu - kaže otac Igor, koji nakon finala s kćeri nije došao u Zagreb, obitelj je produžila u Monte Carlo. Bio je na tribinama tijekom svih važnih mečeva, naravno, nije propustio ni olimpijsko finale. On i supruga Brankica stigli su u Pariz nakon onog trilera s Kostjuk, a uoči polufinala sa Schmiedlovom.

- Olimpijsko finale? Prošlo je nekoliko dana, ali dojmovi se nisu slegli. Ta priča je toliko lijepa, uživamo u njoj. Kako Donna tako i mi - poručuju Vekići.

Ovog ljeta na terenu gledamo neku novu Donnu, igračicu koja ima nevjerojatno samopouzdanje i mentalnu moć. Ima ono što je u prošlosti često bila prepreka za veće stvari. U nekim mečevima činilo se da je gotova, da je na konopcima, da ne može više, ali vraćala se još jača. Jedva je stajala na nogama i pobjeđivala. Ne tako davno u takvim bi se okolnostima obično slomila.

- Mentalnu zrelost ne možeš kupiti, ne možeš forsirati, Donna ima 28 godina i ušla je u zrelu fazu karijere te se dogodio taj "klik". Mi smo uvijek vjerovali da ima to u sebi, čekali smo i ovog ljeta dočekali. Sad se u medijima puno piše što je bilo, ne volimo se vraćati na ono što je prošlo, gledamo naprijed i uvjereni smo da ono najbolje tek dolazi. Ima Donna pred sobom još sjajnih godina, na Touru je puno dobrih igračica starijih od nje - uvjeren je Igor, kojemu nije bilo lako preživljavati posljednje drame s primjesama trilera u izvedbi svoje kćeri.

Polufinale Wimbledona s Paolini, epska drama s Kostjuk u Parizu pa finale s Zheng Qinwen. Mečevi za ljude jakih živaca i srca, teško je bilo navijačima, teško je zamisliti koliko je jako srce lupalo roditeljima.

- Naučili smo. Nakon polufinala Wimbledona razočaranje je bilo ogromno, ali dan poslije, kad razmisliš što je napravila, a ne što je propustila, shvatiš da je napravila nešto veliko i bude lakše. Tako i nakon olimpijskog finala. Žao nam je, željeli smo to zlato, ali i srebro je ogromna stvar. Važno nam je što se Donna Hrvatima, ali i cijelom svijetu predstavila u sjajnom izdanju, dobivamo tisuće čestitki i poruka podrške, javljaju nam se roditelji, posebice iz Osijeka, da je inspiracija djeci. I to je vrijednost više ove medalje - dodao je Igor Vekić.

Donna je svoj i san svoje obitelji ispunila. Ima olimpijsku medalju, postala je inscpiracija djeci, ženski tenis je u Hrvatskoj ponovno in, zbog njezinih mečeva ostajalo se budno dugo u noć, a i vratila nas je u Ivaniševićevo doba. Ponovno su se u Hrvatskoj zbog teniskih mečeva gubili živci, a nervoza rasla do kritične točke. Mislili smo da je s Goranom to završilo, a onda se pojavila Donna, koja ovoga ljeta na terenima nudi igru živaca, ali i ono najbolje što ženski tenis danas uopće ima.