Prvi put je važan i uvijek se pamti. Prvi nastup na Olimpijskim igrama osječkim je blizancima, 23-godišnjem Antonu i Patriku Lončariću, kao ostvarenje sna. Lončarići su već stigli na poprište olimpijske smotre, smjestili se u olimpijsko selo, isprobali stazu na kojoj će veslati u dvojcu na pariće. Nadamo se, i utrku A finala. Još su pod dojmom gdje su i u kakvom okruženju, ali i to splašnjava. Njihov sport je na vodi, ali Lončarići su uvijek bili čvrsto nogama na tlu. Pomno činili korake naprijed, nekada donosili i velike rezove, ali za napredak tako valjda mora biti.

Nismo samo turisti

- Došli smo ovamo bez velikog opterećenja, nemamo neki imperativ kada je konačni plasman u pitanju, ali to ne znači da smo u Parizu - turisti. Iza nas su odlične pripreme na Perući, jest da smo nakon tri tjedna ispustili dušu i došli slomljeni u Zagreb, ali valjda se isplatilo. Išli smo na vodi brže nego prije i to je ono što nas veseli i daje samopouzdanje da smo spremni za još jedan veliki izazov - kaže Anton Lončarić, koji je u tandemu Lončarić preuzeo ulogu predstavnika za medije.

Iz pozadine mu je Patrik nešto suflirao i govorio kako ih je HOO zamijenio i pogrešno potpisao slike, a i jedan se kolega novinar javio usred našeg razgovora i pitao koji je koji.

- Tako je to kod blizanaca. Ljudi nas često mijenjaju, mene potpišu i predstave kao Patrika i obrnuto - žalio se Anton.

Važno je da djevojke točno znaju koji je koji. Ako u Parizu naprave veliku stvar i izbiju na naslovnice, interes će biti i veći.

- Dobro je i ovako - reći će uglas.

Pred njima je olimpijska premijera, a u uvertiri za Pariz bilo je puno neobičnih događaja.

- Kako god završio naš prvi nastup na Olimpijskim igrama, tu mislim na konačni plasman, ako u utrkama damo sve od sebe, ne sto posto, nego i više od toga, bit ćemo zadovoljni. Tako se uvijek postavljamo, ako smo zadovoljni načinom na koji smo odveslali utrku, pobjeda može samo pojačati to zadovoljstvo, ali ako plasman bude i lošiji, ne smijemo očajavati jer nismo sami na stazi niti odlučujemo sve sami. Tako da, što god se dogodi u Parizu, a da mi znamo kako smo dali svoj maksimum, neće biti kraj svijeta - dodaje Anton.

U Parizu je ukupno 13 dublova, kojom bi pozicijom Lončarići bili zadovoljni?

- Samo da ne budemo posljednji. Naš cilj je sredina B finala, teško je sad nešto prgnozirati, 13 najboljih je u Parizu, a mi želimo biti unutar 12. Utrkivati se za što bolji plasman.

Trnovit put

Zbog svega što su prošla na putu do Olimpijskih igara, osječka su braća zaslužila nagradu. Ona u obliku medalje u dvojcu na pariće bila bi najdraža i najveća, ali jedno su želje, drugo realnost. Bili bi zadovoljni veslanjem u B finalu. Kad spominjemo probleme i prepreke, vratimo se na prošlu godinu, kada su nekadašnji svjetski juniorski prvaci i brončani u dvojcu bez kormilara te osvajači još niza europskih medalja u mlađim kategorijama u toj disciplini izborili mjesto na Igrama. Bilo je to u rujnu na Svjetskom prvenstvu u Beogradu, kada su došli kao posada koja može dosta, ali i kao posada mladih dečki koja će teško otići u Pariz. Morali su biti među 11 najboljih "dvojaca bez" kako bi osigurali olimpijsku vizu. Točnije, kako bi osigurali kvotu za Pariz, jer u veslanju se ne osvaja viza samo za sebe, nego kvota za državu. U tom je trenutku malo tko vjerovao da Lončarići mogu na Igre, osim njih samih, njihove obitelji i trenera Tonija Urlića. Posebice teško je izgledalo na sredini utrke B finala, kada su bili posljednji. No u jednoj od najvažnijih utrka u karijeri u završnici su iz sebe izvukli i ono što nisu mislili da imaju te nakon ludog finiša završili ukupno 11. Dovoljno za olimpijsku kvotu u "dvojcu bez". Mislili su tad da je utrka B finala nešto najnapornije što su preživjeli, ali problemi su tek počinjali. Prvo su im braća Sinković rekla "dečki, dobri ste, ali sad mi želimo u dvojac bez kormiara". Valent i Martin su se prebacili u "dvojac bez", a Lončarići morali u dvojac na pariće, koji su dotad veslali Sinkovići. Ta odluka im nije dobro legla, ljutili su se, ali nisu mogli protiv nje. Nisu počeli kukati i žaliti se, nego raditi. Počeli su uveslavanje na novi način i u novom čamcu, a onda još u hrvatskim kvalifikacijama morali dokazati da baš oni zaslužuju ići u Pariz. No tko god im se od izazivača pojavio na liniji, pobijedili su ga i tek ovog proljeća službeno zapečatili put u Pariz.

- Onaj tko nije u veslanju, malo mu je sve ovo teško objasniti. Nije kao u atletici, recimo, Sandra osigura vizu za Olimpijske igre u bacanju diska i može ići samo ona. Veslači olimpijsku normu ne ostvaruju za sebe, nego za državu, a onda još moraju biti bolji od svih na nacionalnom nivou u svojoj posadi da bi otišli na Igre. Mi smo vizu izvadili u "dvojcu bez", u Parizu ćemo nastupati u dvojcu na pariće, a u još nekoliko utrka na jezeru Jarun morali smo potvrđivati da smo baš nas dvojica najbrža u dublu i da zaslužujemo predstavljati Hrvatsku. Nije bilo nimalo ugodno, u prvi mah bilo je čudno što nam se sve događa, ali, eto, preživjeli smo. I nismo željeli ispustiti ono za što smo se izborili. Kad smo već osigurali kvotu, željeli smo je i zadržati za sebe i, srećom, uspeli smo - ukratko je ispričao Anton.

Tako su se nakon mnogih prepreka Lončarići dokopali Pariza i bit će im u psihološkom smislu malo lakše nego njihovim kolegama iz reprezentacije Damiru Martinu ili braći Sinković. Riječ je o prekaljenim veslačima, kojima je ovo četvrti nastup na Igrama i od njih se uvijek očekuju velike stvari. Posebice od Sinkovića, ali i Damira Martina, koji je pravo čudo. Izranjavan ozljedama i bolovima, uglavnom se čuva i tempira svoje najbolje izdanje baš za Olimpisjke igre. Lončarići su u sjeni tog trojca, ovo im je olimpijski debi i pred njih nije stavljen nikakav imperativ.

Nema kukanja i žaljenja

- Ponavljam, nemamo imperativ, ali uzbuđenje postoji i bit će još veće kako se utrka bude približavala. Pred nama su najvažnije utrke u karijeri i naravno da baš u njima želimo biti najbolji. Do subote i prve utrke privikavat ćemo se na uvjete na vodi, ima malo valova, ali naši iskusni olimpijci na to su nas upozorili. Inače, ova olimpijska staza, u Vaires-sur-Marneu, kao da je za jedrenje, a ne za veslanje. No kako drugima, tako i nama. Samo se treba prilagoditi tim uvjetima i veslati u skladu s njima.

Lončarići su imali malo vremena za uveslavanje i prilagodbu za utrke s dva vesla u rukama. Ipak dvojac na pariće nije njihova disciplina.

- Ovo je sad već naša disciplina - kazat će Anton.

To je ono njihovo - bez kukanja i žaljenja. U Parizu su željeli i planirali veslati u "dvojcu bez", ali drukčije se namjestilo. Silom prilika na olimpijskoj premijeri će veslati u dvojcu na pariće, nisu bili najsretniji zbog toga, ali prihvatili su izazov. Napredak je očit u odnosu prema početku sezone, u čamcu s četiri vesla sve se bolje snalaze, zaveslaji im dobro izgledaju, pogrešaka još ima, ali vjeruju da se mogu "potući" na vodi s najboljima. Dobro, ne s neuhvaljivim Nizozemcima Melvinom Twellaarom i Stefom Broeninkom, apsolutnim favoritima za zlato, ali s ostalima da.

- Velik smo napredak napravili od početka sezone, neke utrke nisu bile rezultatski uspješne, ali imali smo i dobrih izdanja i pokazali da se možemo utrkivati. Jasno je da se u dublu ne osjećamo najugodnije, da to nije naša disciplina, ali nije da smo zalutali u njega i da ne znamo što radimo. Nedostaje nam utrka u ovoj disciplini, nije bilo puno vremena za ispravljanje nekih stvari koje imamo kao "rimenaši", ali nadamo se da u Parizu možemo biti dobri, idemo dati najbolje od sebe, pa ćemo vidjeti za što će to biti dovoljno - zaključili su osječki blizanci koji već neko vrijeme adresu stanovanja imaju u Zagrebu. n