Bio je petak, 3. kolovoza 2012. godine. Jezero Eton Dorney pokraj Londona, u jednom od rukavaca rijeke Temze, samo tri kilometara od dvorca Windsor.

Legenda kaže da je upravo Kraljica Elizabeta II. stigla provesti vikend u dvorcu. U dvorcu se jasno moglo čuti intoniranje himne u čast olimpijskih prvaka. Poželjeli smo taj dan neka kraljica čuje Lijepu našu. No nakon finalne veslačke utrke četveraca na pariće mogla je jasno prepoznati njemačku himnu. Zato su među 40 tisuća gledatelja, koliko je taj dan bilo uz regatnu stazu pokraj jezera bili prinčevi Harry i William. Svjedočili su tada prvoj osvojenoj hrvatskoj medalji na Olimpijskim igrama u Londonu. Ujedno, to je i do danas jedina osvojena osječka medalja od hrvatskog osamostaljenja na Olimpijskim igrama. U grad na Dravi, nakon završetka Igara, donio ju je David Šain. Član legendarnog hrvatskog veslačkog četverca na pariće tada zajedno s poslije mnogo poznatijima braćom Valentom i Martinom Sinkovićem i Vukovarcem Damirom Martinom.

Prve godine u Ernestinovu

Rođen 1988. godine u Osijeku, David Šain prve je godine proveo u Ernestinovu. Obitelj je proživjela progonstvo i tragediju. Tijelo Davidova djeda još ni danas nije pronađeno. Zbog toga je vrlo aktivan u Udruzi obitelji nestalih i nasilno odvedenih branitelja i civila Domovinskog rata. Živio je potom na osječkom Jugu 2. Počeo je trenirati nogomet u Metalcu, ali mu loptački sportovi nisu sjedali. Preselio se potom u osječki Blok-centar, jedno vrijeme trenirao je "na suho", radeći trbušnjake i sklekove u sobi i trčeći pokraj Drave, gledajući ponekad veslačice i veslače Iktusa na treningu.

Davor KIBEL

Sudbonosan događaj za Šainovu veslačku karijeru dogodio se na zapadnom ulasku u grad. Davidova majka radila je u poljoprivrednoj ljekarni u Višnjevcu. Čest kupac tamo je bio danas pokojni Ferdo Rajle, istaknuti veslač, otac tada i do danas najbolje hrvatske veslačice Mirne Rajle. Predložio joj je da sin dođe na trening Iktusa. Bilo je to 2003. godine, Davidu je već bilo 15,5 godina. Vrlo brzo trenerica Jasminka Kraljević-Čolić zamijetila je "malog žutog". Već tri godine poslije osvojio je srebro na Svjetskom juniorskom prvenstvu u četvercu na pariće zajedno s Marinom Mladinićem, Svenom Bohnecom i Tomislavom Holyjem. Na istom tom natjecanju Valent Sinković i Damir Martin u dvojcu na pariće osvajaju drugo mjesto. Zapravo to su bili prvi početci kasnijeg "Cro Expressa", kako je prozvan trofejni četverac na pariće. Godinu dana poslije Šain sjeda u dvojac s Valentom Sinkovićem i osvajaju četvrto mjesto na Svjetskom mlađeseniorskom prvenstvu u Škotskoj.

- Uhvatio sam tada "raka" posljednjih 200 metara, pa smo izgubili medalju, ali to mi je bila dobra škola - prisjećao se Šain tih dana.

Godinu potom iz juniora u mlađeseniore prelazi Valentov mlađi brat Martin. Odmah je bio najbrži u samcu, pa su već 2008. braća Sinković formirala prvi put dvojac. Šain se tada vratio u četverac, a Damir Martin je veslao u samcu.

- Od 2006. godine taj četverac se praktički uveslavao. Svi mi bili smo u posadi s Valentom Sinkovićem, koji je bio u ulozi štrokera. Zato nam je bilo lakše zajedno sjesti i formirati četverac. Uz to, svi smo bili sličnih godina, karakterno smo slični. Svi smo grizli za uspjeh.

Četverac na pariće nastao je 2009. godine. Na Croatia Openu na Jarunu Šain je zajedno s Damirom Martinom nakon samo nekoliko zajedničkih treninga pobijedio braću Sinković. Premda je postojala ideja "guranja", odlučeno je formirati četverac na pariće. I onda je krenulo. Prvo su Sinkovići uzvratili Slavoncima za poraz na Croatia Cupu, a onda su još iste sezone sjeli zajedno u četverac i pobijedili olimpijske prvake Poljake. Već tada se znalo da imamo posadu spremnu za velike stvari. Što su potvrdili već godinu poslije, kada su postali apsolutni svjetski prvaci, osvojivši mlađeseniorsko Svjetsko prvenstvo u bjeloruskom Brestu te Svjetsko seniorsko prvenstvo u Novom Zelandu. Olimpijske igre izborili su 2011. godine osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu na Bledu, što su tada označili slabijim rezultatom od očekivanoga.

VIP status

Dolazimo do olimpijske 2012. godine. Bez obzira na to što je određeno iskustvo bilo iza njih i što su u London stigli kao najveći favoriti, ipak su se suočili s golemim pritiskom, pa je u pomoć priskočila i psihologinja. Olimpijske igre ipak su natjecanje koje je u fokusu cijele nacije.

- Stigli smo u London desetak dana ranije, a bilo je dobro što smo taj prvi dio, dok je trajalo naše natjecanje, bili smješteni odvojeno od pravog olimpijskog sela, gdje su bili ostali sportaši. Bili smo koncentrirani isključivo na natjecanje, a u olimpijsko selo stigli smo nakon što smo osvojili medalju, pa smo još devet dana mogli doslovce uživati u Olimpijskim igrama.

Premda su nešto slično doživjeli godinu prije na poznatoj Hanley royal regati, nastup u finalu Olimpijskih igara pred 40 tisuća gledatelja i danas je Davidu najveći sportski događaj u karijeri.

DAMIR RAJLE

- Noć prije nisam mogao zaspati. Bilo je tri sata kada sam pogledao koliko je sati. Jedan kolega iz četverca mi je rekao da je zaspao tek oko pola pet. Ipak, nije to ništa, čuo sam za mnogo veće probleme koje su imali drugi noć prije velikih nastupa. Mahe Drysdale, Novozelanđanin koji je u Riju de Janeiru osvojio zlato u samcu kada je Damir Martin bio srebrni, ali ja neću nikada reći da je bio i brži jer se sjećate svi kako su izjednačeni ušli u cilj, prije svakog nastupa u finalu Olimpijskih igara dobio bi želučanu virozu uz povraćanje i proljev!

Četverac na pariće u finalu je završio drugi iza Njemačke. Prvi dojam bio im je - razočaranje. Mi koji smo pratili veslačku utrku tada smo čuli za izraz - setup, koji je umnogome odlučio olimpijske prvake.

- Krak, odnosno dužinu vesala, uvijek smo podešavali u skladu s vjetrom. To je posao koji traje 20-ak minuta i kada se jednom namjesti, nema više promjene. Dva dana prije utrke u polufinalu je puhao kontravjetar u leđa s kojim smo mi inače bili dominantni. U polufinalu smo bili superdominantni. Bili smo brži od Nijemaca pet sekundi. Dan poslije vjetar je bio slabiji, ali istog smjera. Kad je zagrijavanje završilo i kad smo ušli u startne blokove, naoblačilo, se počela je padati kišica, pa je kroz utrku čak vjetar promijenio smjer. Mislim da se tada uvukla i lagana nervoza, što je također moglo biti presudno. Utrka je bila kao da voziš bicikli u prvoj brzini nizbrdo. Kao da u pijesak guraš vesla. I baš smo bili razočarani kada smo prošli kroz cilj.

Brzo je sve došlo na svoje. Posebice kada su im u zagrljaj došli članovi obitelji. Davidu je u zagrljaj poletjela majka i tadašnja djevojka, a danas supruga.

- Siguran sam da bi velik broj sportaša mijenjao sve svoje medalje, sva zlata čak i na svjetskim prvenstvima za medalju na Olimpijskim igrama. Pa makar i broncu. Slavlje u jednoj pa drugoj Hrvatskoj kući. Susret s našim najbližima. Kompletna pozitivna atmosfera oko nas je utjecalo da postanemo svjesni što smo učinili.

Martin Sinković ubrzo je otišao kući, jer je te godine pripremao vjenčanje, a ostatak trojca obilazio je sportska borilišta i navijao za hrvatske sportaše. Tada je tek David shvatio značenje osvajanja olimpijske medalje. Na svojoj koži uvjerio se u warholovskih 15 minuta slave.

- Jedna osoba koja je radila u Hrvatskoj kući bio je distributer vina za londonske noćne klubove. Rekao nam je da će nas uvesti u najluksuznije klubove, a jedini uvjet je bio da odjenemo trenirke i ponesemo medalje. Dolazimo na ulaz jednog takvog elitnog noćnog kluba, na ulazu čekaju ljudi u redu u kravatama. Dočekao nas je gazda kluba, odmah se s nama slikao, potpisali smo se na golemu zlatnu bocu šampanjca na kojoj su već bili potpisi nekih osvajača olimpijskih medalja. Proveo nas je kroz VIP sektor, gdje su doslovce donijeli pred nas burad sa svom cugom. Drugi zanimljiv detalj dogodio mi se kada sam s mamom i tadašnjom djevojkom, a sada suprugom šetao po Trafalgar Squareu. Mama je predložila da izvadim medalju pa da se slikamo na Trgu. Sat vremena sam dijelio autograme i slikao se s ljudima, pa mi je mama na kraju rekla: "Ajde ti ipak bolje spremi medalju pa idemo." I poslije sam vidio u životu da ti olimpijska medalja puno lakše neka vrata otvara.

Problem - klubaštvo

Srebro na Olimpijskim igrama trebalo je biti jamstvo da će četverac opstati i za sljedeće Igre napasti zlato. Odmah nakon završetka utrke trener Nikola Bralić već je najavio mogućnost nekih drugih opcija.

GOJKO MITIĆ

- On je najbolje znao kakvi su odnosi u hrvatskom veslanju. I moj tadašnji trener Steiner govorio je da tek sada nam slijede problemi. Imamo problem koji koči hrvatsko veslanje, a ja bih rekao i naš sport općenito. Nazvao bih to klubaštvom. Čak sektaštvom. Ne postoji nacionalni interes. Suočavali smo se s tim i tijekom svih tih pet godina, ali bili smo jedinstveni i snažni. Imali smo rezultat, a imali smo osjećaj kao da netko moli Boga da se ništa ne napravi. Taj naš rezultat bio je strašno poticajan. Ne pričamo o Osijeku ili Zagrebu ili Vukovaru, odakle smo nas četvorica, nego ću reći primjer drugih gradova i klubova. Otac mi živi u Puli, pa sam često odlazio u Veslački klub Istra. Te godine upisalo se 120 posto više djece negoli inače.

Možda za inat takvima, četverac je opstao, ali samo još godinu dana. Posljednje natjecanje imali su u Južnoj Koreji 2013. godine, kada su osvojili drugi naslov svjetskih prvaka.

- Bili smo stvarno moćni. Nitko nije mogao pomisliti da se takvo što može razje..., ali suočili smo se doista s jako lošim stvarima.

Dogodio se i splet okolnosti. Damir Martin imao je problema s leđima, pa nakon Croatia Opena 2014. više nije nastupao. Braća Sinković sjela su u dvojac i doslovce sve "poubijala". Postali su svjetski prvaci, godinama poslije jedna od najuspješnijih veslačkih posada. Damir Martin sjeo je u samac, četiri godine poslije u Riju de Janeiru zlato mu je izmaknulo za nekoliko stotinki, a u Tokiju se domogao bronce. David Šain više nije proživio olimpijski duh.

- Žao mi je što nisam otišao bar na još jednu Olimpijadu. U dvojcu nisam imao adekvatnog partnera, a braću Sinković bilo je više gotovo nemoguće pobijediti. Bilo mi je nemoguće prestići i Damira Martina u samcu, premda sam ga znao tada i pobijediti na nekim daljinskim regatama ili ergometru. On sjajno tempira formu, tako da ga nemojte otpisivati ni sada pred Pariz. Ni Martina ni Sinkoviće. Imaju već veliko iskustvo, što je njihova prednost. U svakom slučaju, veliki sam njihov navijač.

Davidova medalja iz Londona još uvijek je jedina koju je od hrvatskog osamostaljenja osvojio neki osječki sportaš.

- Volio bih da ubrzo netko to od osječkih sportaša ponovi i doživi. Bit ću veliki navijač svim osječkim sportašima na Olimpijskim igrama u Parizu, ali i svima onima koji dolaze.