Bile su Olimpijske igre u Münchenu 1972. godine. Tada sedmogodišnja Slobodanka, ili Boba, kako je svi i danas znaju, igrala se s prijateljicama po dvorištu u obiteljskoj kući u Livani. Tata ju je dozvao u kuću i rekao: "Dođi gledati, trči Vera. I ti ćeš jednoga dana biti kao ona."

Proročanstvo se ostvarilo. Slobodanka Čolović, jedna od najprepoznatljivijih sportašica bivše države osamdesetih godina, srušila je rekord Vere Nikolić na 800 metara. I danas njezinih 1:56,51 minuta istrčanih još 1987. godine hrvatski je rekord na 800 metara.

Prvakinja bez treninga

Prvi ju je na školskom natjecanju prepoznao tadašnji trener u osječkoj Slavoniji Željko Leskovac. Boba je tada trčala za Osnovnu školu "Milan Tomljanović", danas August Šenoa. Imala je samo 12 godina. Otišla je u klub, registrirali su je i odmah sutradan otišla je na seniorsko Prvenstvo Hrvatske u Zagreb.

- Nisu imali nikoga na 1500 metara, pa su pitali mene. Pristala sam, ali sam jedino htjela da tata ide sa mnom. Znate kako je to bilo? Nisam se znala ni zagrijati za natjecanje. Kada sam navukla sprinterice s ekserima, nisam znala u njima ni hodati - pričala je danas 59-godišnja rođena Osječanka, koja više od trideset godina živi u Grčkoj.

I onda se dogodilo "Čudo iz Osijeka", kako su je tada prozvali novinari. Slobodanka Čolović u prvoj utrci osvojila je naslov prvakinje, slavivši ispred 12-13 godina starijih suparnica.

- Trener mi je prije utrke pokazao najslabiju trkačicu i rekao samo neka nju pratim i neka završim utrku jer nam je ekipno bio potreban bar bod. Ja sam krenula, ove starije me nisu mogle zaobići i posljednjih 100 metara sam finiširala. Pobijedila sam, a kada sam stigla u cilj, pitala sam trenera: "Jesam li dobro trčala?" Sve sam iznenadila. Jedan naslov u novinama bio je "Trči igrajući se".

Prvi veliki međunarodni rezultat ostvarila je na Mediteranskim igrama u Casablanci. Bila je srebrna na 800 metara i brončana u štafeti. Već je surađivala sa svojim trenerom, legendarnim Miljenkom Rakom, s kojim je bila do kraja svoje karijere. Iste je godine rođena još jedna velikanka hrvatske atletike. Zanimljiva je poveznica.

- Zajedno sa mnom u reprezentaciji je tada bio Joško Vlašić. Ja sam tek ulazila u reprezentaciju, a on je već bio iskusan. Nakon tih Mediteranskih igara kćerku je nazvao Blanka po Casablanci. Bila sam njezina velika navijačica. Sjajna atletičarka i sjajna karijera.

Dražen upalio plamen, ona čitala prisegu

Na Europskom dvoranskom prvenstvu u Madridu 1986. osvojila je brončanu medalju, no 1987. bila je ne samo uvertira u olimpijsku godinu nego i najbolja godina u karijeri. Tada je i istrčala svoj osobni i do danas najbolji rezultat u Hrvatskoj na 800 metara. Na Mediteranskim igrama u Latakiji u Siriji osvojila je zlatnu medalju, a isto je ponovila i na zagrebačkoj Univerzijadi, gdje joj je pripala posebna čast.

- Pokojni Dražen Petrović upalio je plamen, a meni je pripala čast pročitati zakletvu u ime svih sportaša. U to sam vrijeme studirala predškolski na Pedagoškom fakultetu. Sjajan je bio osjećaj kada sam trčala i kada mi je cijeli stadion skandirao "Boba, Boba". Letjela sam do cilja.

Na Svjetsko prvenstvo u Rim stigla je s najboljim rezultatom, ali je u finalu zauzela osmo mjesto. Naslov svjetske prvakinje osvojila je Istočna Njemica Sigrun Wodars, koja je godinu danas poslije u Seulu postala i olimpijska prvakinja.

- Razboljela sam se u Rimu. Govorili su mi da ne nastupim, ali sam ipak nastupila. Zbog toga Svjetskog prvenstva i što nisam osvojila olimpijsku medalju najviše žalim.

Za nas, tada klince, to je bilo nezaboravno Svjetsko prvenstvo. Dogodio se tada prvi dvoboj Carla Lewisa i Bena Johnsona, a bugarska skakačica u vis Stefka Kostadinova preskočila je tada svjetski rekord od 209 cm, koji je tek nedavno srušila Ukrajinka Jaroslava Mahučih.

Poziv u Kubu

- Mi smo se u to vrijeme svi zajedno družili i jako dobro upoznali. Nisu to samo bile Olimpijske igre i Svjetska prvenstva. Dok je trajala sezona, mi smo svaki tjedan imali neki miting, pa smo zajedno putovali. Recimo, dobro sam na tim putovanjima upoznala Sergeja Bubku i njegovu suprugu. Moja dobra prijateljica bila je Kubanka Ana Fidelia Quirot, koja je u to vrijeme imala i najbolje rezultate na 800 metara, ali zbog bojkota nije nastupala u Seulu. Kubanci su me jako voljeli. Njezin trener nagovarao me je da dođem kod njih trenirati na Kubu. Ma nisam tada ni pomišljala otići iz svoga Osijeka.

Sjajne je rezultate ostvarivala i kao članica AK Slavonija. Klub je tih godina nekoliko puta bio ekipni prvak Jugoslavije, a 1985. godine osvojeno je drugo mjesto na Kupu europskih klupskih prvaka u Zürichu.

- Naši najveći rival tada je bila Crvena zvezda, a oni su dovlačili, kupovali atletičarke. Mi smo svi bili iz Osijeka ili djevojke koje su došle u Osijek na fakultet.

Spomenuli smo nekoliko puta kako je i danas vlasnica državnog rekorda na 800 metara, a što reći da je važeći svjetski rekord i dalje onaj Čehinje Jarmile Kratochvilove istrčan još 1983. godine.

- Da, 1:53,28, govori nam iz glave sve te rezultate Boba.

- Te 1988. godine u Budimpešti susrela sam se s Kratochvilovom. Trčala sam tada protiv nje i pobijedila. Meni je to bila velika stvar pobijediti svjetsku rekorderku.

U Seulu bez trenera

Došla je na Olimpijske igre u Seul u dobroj formi, ali se uoči puta dogodila jedna jako čudna situacija. U Južnu Koreju, naime, nije otputovao njezin trener Miljenko Rak.

- Ne znam ni danas zašto nije išao sa mnom. Valjda je žena nekog funkcionara morala ići!? Zamislite tu situaciju. Kandidatkinja za olimpijsku medalju i odlazi na Olimpijadu bez svoga trenera. Jako je važno da trener bude sa mnom. Cijelu moju karijeru dogovarali smo se oko taktike, a tada nisam imala tu mogućnost.

Plan treninga u Seulu radio joj je tada trener štafete 4x400 metara, nedavno preminuli Bugarin Hristo Ico Gergov. Zanimljivo, dosta godina poslije bio je trener Atletskog kluba Slavonija.

- Moj Ico mi je puno pomogao, ali iskreno, kada sam ušla na stadion, osjećala sam se sama. Prazna.

Nedostatak trenera, ali kazat će i lošija taktika razlozi su osvajanja četvrtog mjesta s rezultatom 1:57,50. Prva dva mjesta osvojile su Istočne Njemice Sigurn Wodars i Christine Wahtel, a treća je bila Amerikanka Gallagher.

- Amerikanka me nikada prije do toga trenutka u Seulu nije pobijedila. Loše sam odabrala taktiku. Pratila sam na početku treću-četvrtu, a uvijek sam bila tempo trkačica, a ne finišerka. Biti četvrti na Olimpijskim igrama veliki je rezultat, ali nekako mi je zbog toga karijera ostala nedorečena. Kada sam završila utrku, nadala sam se da je ovo bio san, da ću imati novu priliku. Nažalost, nisam je imala.

S Lewisom na doping-kontrolu

U Seulu je svjedočila jednom od najupečatljivijih događaja iz povijesti sporta.

- Na dan kada smo imali kvalifikacijsku utrku, prije nas, održana je glasovita finalna utrka na 100 metara, ona između Johnsona i Lewisa. Zanimljivo, s Carlom Lewisom sam išla zajedno na doping-kontrolu jer su mene izvukli.

Bio bi još povjesniji trenutak da ste na doping-kontrolu išli zajedno s Benom Johnsonom?

- Ha, ha, ha... To je za nas doista bilo šokantno. Točno se sjećam kada smo čuli tu informaciju, da je dopingiran. Pobijedi u utrci, dobije medalju, odsluša himnu i poslije mu sve oduzmu.

Prisjetila se trenutaka s Olimpijskih igara, iz Olimpijskog sela.

- Svatko je imao svoj raspored, ali smo uhvatili vremena, pa išli navijati za ostale sportaše. Tada su vaterpolisti osvojili zlato, košarkaši i košarkašice srebro, rukometaši su bili brončani.

Zlato i broncu tada je u Osijek donijela streljačica Jasna Šekarić. U kakvim ste bili odnosima s obzirom na to da ste ipak bile svojevrsne rivalke u onim našim izborima za najbolju sportašicu?

- Sasvim normalnim. Kod mene nikada nije bilo ljubomore ni zavisti. Ja sam trčala za sebe. Trčanje je bio moj život.

Sjećate li se tko je bio na tim Igrama treći osječki sportaš?

- Šuker, zar ne? U kontaktu je i danas s mojim suprugom.

Slobodankin suprug je Milan Maričić, tada kapetan NK Osijek. Gdje ste se upoznali?

- Pa, gdje bih ga upoznala? Na stadionu. Nisam vam ja uopće izlazila. Puno sam izbivala izvan Osijeka, a kada sam bila u njemu, dvaput-triput dnevno treninzi. Jedva čekaš doći kući.

Atletičarke Slavonije i nogometaši Osijeka. Nije to tada bila rijetkost. Marinela Foško poslije je postala Lepinjica, a nekadašnja bacačica koplja Gordana Bukvić postala je Džeko. Danas bi im mnoge pozavidjele. Upravo zbog supruga se i odselila u Grčku. Dogodio se u našim životima rat. Posljednje veliko natjecanje Slobodanki je bilo Europsko prvenstvo u Splitu 1990., gdje joj je u štafetnoj utrci pukla zadnja loža. Još je nastupala i na Kupu Europe.

- Po Osijeku su počele frcati granate. Više se nije moglo trenirati. Rat je ubrzao kraj moje karijere. Svašta se izdogađalo, ne bih baš o svemu. Uglavnom, suprug je potpisao za grčkog prvoligaša Panachaiki iz Patrasa, gdje smo živjeli 18 godina, pa smo se preselili na Krf, gdje je on trener u nogometnoj akademiji. I znate što sam prvo napravila kada sam stigla u Grčku? Otišla sam vidjeti Olimp.

Život u Grčkoj

Karijera je tako okončana s 26 godina. Pokušala se u Grčkoj baviti i trenerskim poslom.

- Osoba sam koja može raditi samo na sto posto, a kako se nisam mogla više vratiti u staru formu, prekinula sam. Za Barcelonu je bio plan da trčim i 1500 metara i mislim da bih bila dobra. Kada je bila Barcelona, vjerujte nisam mogla gledati atletiku. Suprug koji obožava gledati atletiku me zove, a ja odem u šetnju. Jedno vrijeme sam trenirala mlade cure, ali nije to bilo ozbiljno. Ovdje sve što vrijedi odvedu u Atenu, gdje postoje atletski centri. Na Krfu i ne postoji atletski klub.

Na Krfu zato radi u turizmu.

- Radim sezonske poslove. Ljeti radim, a zimi putujemo. Dolazimo svake godine u Osijek. Mare ima rodbinu u Markušici, a ja sam ostala prije bez oca, pa i bez majke, pa u Osijeku nemam bliže rodbine. Imam nećaka Antonija koji živi u Zadru. Volimo doći u Osijek. Mare cijelo vrijeme prati NK Osijek. Igrao je tamo 12 godina, bio i kapetan, tako da je to uvijek bio i ostao njegov klub. Kad smo bili posljednji put, Žile (Miroslav Žitnjak, nap.a) nas je proveo do novoga stadiona. Obišli smo Opus Arenu. Sreli smo tada i Alena Petrovića. Dolazimo opet najesen. Znate, još uvijek imamo namjeru da se jednoga dana vratimo živjeti u Osijek. To je ipak moj rodni grad, a ostalo mi je još rođaka i puno prijatelja i prijateljica s kojima se susretnem kada dođem.

Za razliku od Barcelone, na predstojećim Olimpijskim igrama u Parizu pratit će atletska natjecanja. Pomalo je čudi što Hrvatska, osim u maratonu, ima predstavnike isključivo u tehničkim disciplinama. Osim za naše atletičarke i atletičare, posebno će pratiti i navijati za još jednu hrvatsku sportašicu.

- Navijat ćemo za našu Donnu Vekić, pratim je i njezina sam velika navijačica. Njezina majka Brankica, djevojački Špiranović, moja je kolegica, također nekadašnja atletičarka.