Ima ona narodna pjesma "Rastao sam pored Dunava". Rasti u Vukovaru pored Dunava Ivana Jukića usmjerilo je prema veslanju.

Rođen u Vukovaru 1977. godine prve utrke bile su mu u kadetskoj konkurenciji na Podunavskim kupovima za tadašnji Veslački klub Vukovar. Već tada se susreo s nekim od najpoznatijih članova "vukovarske veslačke obitelji".

- Damir Martin, jedan od naših najvećih veslača, dosta je mlađi od mene, ali sam se zato natjecao u juniorskoj konkurenciji s njegovim starijim bratom Stanislavom. Poznam naravno i njihovog oca Boru, on je legenda, s njim sam čak u veteranskim danima proveslao i jednu regatu od Dunava do Iloka. Tih par godina koliko sam trenirao u Vukovaru, zajedno sa mnom trenirao je i sadašnji gradonačelnik Vukovara i saborski zastupnik Ivana Penava. Bio je stariji od mene, ali ga se sjećam i iz toga vremena, pričao je prvi rođeni Vukovarac koji je veslao pod olimpijskim krugovima.

Bilo je to u Sydneyu 2000. godine, 12 godine prije negoli su Vukovarac Damir Martin te Jukićev kasniji mlađi klupski kolega u Veslačkom klubu Iktus David Šain zajedno s braćom Sinković osvojili srebrnu olimpijsku medalju u četvercu na pariće.

Bijeg u Zadru pa dolazak u Osijek

Prvu godinu progonstva nakon pada Vukovara proveo je kod bake u Zadru s obzirom da je Ivanova majka Zadranka. Negdje u isto vrijeme u zadarskom hotelskom kompleksu Kolovare svoje izbjegličke dane provodi i jedan kasnije planetarni hrvatski sportaš! Luka Modrić. Ivan u tim zadarskim danima počinje sanjati san koji će mu se ispuniti nekih osam godina kasnije.

- Bombardiranje u Zadru je počelo malo kasnije negoli u Vukovaru pa smo mama, sestra i ja otišli tamo dok je otac ostao. U tim prvim danima otišao sam trenirati u zadarski veslački klub sve dok nisu nastupili ozbiljniji napadi i na Zadar. Sjećam se točno trenutka. Sjedio sam kod bake na kauču, gledao veslanje na Olimpijskim igrama u Barceloni četverac bez kormilara i poželio jednoga dana nastupiti na Igrama. Vjerujte, za svaki moj trening, svaki moj nastup motivirao sam se da jednoga dana želim ići na Olimpijadu.

Ubrzo se obitelj vraća u Slavoniju, ali u Osijek gdje otac dobiva posao. Ivan Jukić tada kreće u srednju školu, a logično počinje trenirati u Veslačkom klubu Iktus. Pod narančastim bojama ulazi i u juniorsku reprezentaciju Hrvatske te ostvaruje prve veće rezultate na međunarodnoj sceni. Zanimljivo, već kao junior "uparuje" se s Karlovčaninom Tihomirom Jarnjevićem s kojim će i veslati u dvojcu na pariće na Olimpijskim igrama u Sydneyu.

- Kao članovi klupskog četverca na pariće u sastavu Stanko Brođanac, ja, Hrvoje Sanseović i Slobodan Oravec nastupili smo u četvercu na Svjetskom juniorskom četvercu u Munchenu. Kako sam ja bio najmlađi član toga četverca, sljedeću godinu još sam ostao u juniorskoj konkurenciji pa sam godinu dana kasnije bio u samcu gdje mi je najveća konkurencija bio Tihomir Jarnjević. Bili smo dosta blizu jedan drugome pa su nas treneri odlučili staviti u dvojac. Išli smo 1995. godine na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Poznan u Poljsku i osvojili treće mjesto, srebro smo izgubili za šest stotinki, a do zlata nam je nedostajalo četiri-pet sekundi. Kako je Jarnjević bio godinu dana mlađi, on je ostao junior pa smo se na kratko razišli. Ja sam došao u seniore B pa sam 1997. i 1998. godine prešao u samac. Prve godine na Svjetskom mlađeseniorskom prvenstvu sam kao samac osvojio peto mjesto, a 1998. godine sam osvojio broncu na Svjetskom mlađeseniorskom prvenstvu u Grčkoj. Tada je zajedno sa mnom bio trener Krešimir Ižaković.

Sydney

Ponovno se spojio s Jarnjevićem neposredno pred Olimpijske igre u Sydneyu.

- Ja sam tada veslao u dvojcu s klupskim kolegom Vranješom. Jarnjević je ponovno bio brz u skifu, a bio je i odličan "štroker". Ne sjećam se tko je predložio da opet sjednemo zajedno u čamac, ali kako smo sjeli odmah smo si "kliknuli" kao da nije ni postojala pauza od otprilike četiri-pet godina. Otišli smo u Luzern na kvalifikacijsku regatu za Olimpijske igre. Bila je to za mene vjerojatno najteža utrka u karijeri. Samo su dvije posade mogle iz te utrke izboriti normu, a mi smo prošli kao drugi, šest stotinki ispred Kanade, koji su kasnije odlukom Svjetske veslačke federacije također uvršteni u olimpijski program jer toliko su posade bile izjednačene.

Slijedi dolazak u Sydney, ispunjenje onoga dječačkog sna s bakine fotelje.

- To je meni jedno od najljepših iskustava. Velika je čast biti olimpijac, titula koju nosi ne znam u kojem postotku ili promilu ljudi u svijetu. Veće od toga je samo osvajanje olimpijske medalje. Zato se i kaže za ove koji osvoje olimpijsko zlato da su besmrtni. Nama je to bilo odlično iskustvo, biti zajedno s legendama hrvatskog sporta. S nama su bili vaterpolisti, Goran Ivanišević je još nastupao, tada su na Olimpijskim igrama nastupile i naše odbojkašice. Pored tebe stajale su neke od legendih svjetskog sporta, NBA igrači, imam negdje fotografiju s NBA košarkašem Timom Hardawayem, sjećam se Carl Lewisa koji se tada nije natjecao, ali je bio član američke delegacije pa smo stajali jedni pored drugoga tijekom otvorenja Igara koje je za mene jedno od najemotivnijih životnih trenutaka. Emotivnije od samoga nastupa na Olimpijskim igrama, jer na crti, na startu bio si stotinu puta. Otvorenje Igara, šetnju pred 100 tisuća ljudi doživio sam samo jednom u životu. Takva emocija mi se više nije ponovila.

Olimpijske igre u Sydneyu hrvatsko veslanje pamtit će i po prvoj olimpijskoj medalji - bronci i to u "kraljevskoj utrci" osmeraca.

- To su sve bili dečki otprilike moje generacije, znao sam ih sve iz juniorskih dana. To je bio ogroman uspjeh, što je iz ove perspektive jako teško ponovljivo. U to doba imali smo veću bazu veslača gdje si mogao naći dovoljno dobrih i kompaktnih osam veslača koji će ti osvojiti olimpijsku medalju. A osim osmerca mi smo tada na Olimpijskim igrama imali i dvojac bez i dojac na pariće. Većina tih dečki iz osmerca kasnije je ostvarila vrhunske karijere. Zanimljivo, jedan od članova posade dr. Tomislav Smoljanović, nedavno mi je operirao kuk!

Dvojac na pariće Jukić/Jarnjević zauzeo je na kraju sveukupno 14. mjesto.

- Mi smo svoju najveću utrku odradili tri mjeseca ranije u kvalifikacijama u Luzernu i to se osjetilo u Sydneyu. Ni jedna posada koja je tada izborila Olimpijske igre nije ostvarila nikakav značajniji plasman. Nismo dobro tempirali formu, recimo osmerac je u Sydneyu rastao, a mi smo padali. Dogodilo se doslovce gašenje.

S Jarnjevićem je ostao i privatno vezan i nakon Olimpijskih igara pa sve do danas.

- Zajedno smo poslije Sydneya otišli u SAD jer smo dobili stipendije za američki college s Long Islanda pa smo tamo proveli četiri godine i zajedno veslali. On se bavio kasnije različiti poslovima, u Karlovcu je svoj veslački klub, a mom sinu je kršteni kum.

Zanimljiv je datum kada su Jukić i Jarnjević stigli u SAD.

- Sletjeli smo na JFK aerodom u New Yorku 5. rujna 2001! Šest dana prije napada na "Blizance". Napad smo doživjeli nekih 70-ak kilometara od samog mjesta terorističkog napada.

Balkan express

U SAD-u je završio menadžment-marketing, ali je i kao član sveučilišnog osmerca Dowling collegea ostvarivao, za američke prilike, vrlo zapažene rezultate.

- Imali smo osmerac koji je prozvan "Balkan-Express" jer smo svi bili iz ovih krajeva, jedino nam je kormilarka bila Amerikanka. Na čamcu smo tada imali i naljepnicu s natpisom Balkan Express. Kad smo pobijedili jednu povijesnu, tradicionalnu utrku sveučilišta u Philadelphiji u jednim novinama su napisali naslov "Only in America". Nisu mogli shvatiti da takvu jednu tradicionalnu utrku osvoji posada koju nazivaju Balkan Express.

Još kao američki student vraća se privremeno u Europu kako bi sudjelovao na Svjetskom prvenstvu u Sevilli 2002. godine gdje zajedno s iskusnijim kolegama Igorom Boraskom, Osječaninom Ninoslavom Saragom, Oliverom Martinovim i kormilarom Lukom Travašem osvaja brončanu medalju što mu je uspjeh u karijeri. Zanimljivo, trener toga četverca bio je Nikola Bralić, kasnije trener četverca na pariće koji je osvojio srebro u Londonu, a danas trener trofejne braće Sinković.

Vratio se kući u zimu 2003. godine i ubrzo zaključio karijeru.

- Nastupao sam skoro svaki vikend u Americi. Ljeti se vraćao kući i nastupao za reprezentaciju. Imao sam tempo bez pauze. Vratio sam se istrošen, ozljeđivan, već 11 godina bio sam u nekom natjecateljskom ritmu i više jednostavno nisam mogao.

Nakon karijere uspješno plovi poslovnim svijetom. U čamac više ne ulazi.

- Posljednji put sam veslao kada smo imali neki reunion u Americi 2010. godine. Odradim ergometar, dosta intenzivno vozim bicikli, a u čamac ne ulazim, zaključuje Jukić.