Prvi mandat Slavena Bilića na klupi hrvatske nogometne reprezentacije trajao je šest godina, a bio je obilježen velikim slavljima, ali i dramatičnim porazima i neuspjehom u kvalifikacijama za SP 2010. u Južnoj Africi.

No, globalno gledano, taj je Bilićev mandat bio uzbudljiv, to više što je na kormilu Vatrenih ostao jednako dugo kao tri njegova prethodnika zajedno (Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar). Slaven je na klupu reprezentacije stupio u srpnju 2006., nakon što smo na SP-u tog ljeta ispali u skupini bez pobjede. Naslijedio je Zlatka Kranjčara i odmah proveo velike kadrovske promjene, te je postavio temelj generaciji koja će 12 godina poslije ispisati povijest plasmanom u finale svjetske smotre 2018. u Rusiji. Bilić je odmah po dolasku dao priliku Luki Modriću, Ivanu Rakitiću, Mariju Mandžukiću, Vedranu Ćorluki i još nekim igračima koji će poslije više od desetljeća, a neki, poput Modrić, i dva, biti glavni oslonac reprezentacije. U tih šest godina Bilić je Hrvatsku u dva navrata odveo na Euro, 2008. i 2012., ali je doživio neuspjeh u kvalifikacijama za SP 2010, pa nikada nije imao priliku Hrvatsku voditi na World Cupu. Prvi kvalifikacijski ciklus koji je odradio bio je sjajan. Bile su to kvalifikacije za Euro 2008., u kojima smo u dva navrata svladali Englesku (2:0 i 3:2), te joj zatvorili vrata plasmana na europsku smotru. Na tom Euru, u Austriji i Švicarskoj, Hrvatska je izgledala jako dobro. U skupini smo jedini put na Eurima zabilježili sve tri pobjede, ali u četvrtfinalu smo poraženi od Turske nakon izvođenja jedanaesteraca. Ta tužna bečka noć, u kojoj smo u 119. minuti poveli preko Klasnića, a samo minutu poslije je Senturk izjednačio, ostavila je gadne ožiljke na toj mladoj generaciji. Oporavak je trajao dugo, a mnogi misle kako je baš ta bečka nesreća poslije bila jedan od razloga zbog kojih se nismo plasirali na SP 2010. Ipak, najveća nesreća te godine dogodila se nešto prije. U veljači 2008. teško se ozlijedio tada naš prvi napadač Eduardo. On nas je vukao kroz te kvalifikacije, a kada mu je briminghamski "mesar" Martin Taylor pokidao gležanj, Eduardo je u dresu Arsenala igrao u vrhunskoj formi. Nažalost, nikada nećemo saznati gdje bi nam bio kraj na tom Euru da je on bio zdrav. U kvalifikacijama za SP 2010. dosta je toga pošlo po zlu. Englezi su nam se itekako osvetili za prethodne poraze. Dvaput su nas "zgazli" (4:1, 5:1), ali je problem bio u dvostrukom remiju protiv Ukrajine (0:0, 2:2) u susretima u kojima smo bili bolji. Ipak, uspjeli smo se rehabilitirati, te smo kroz dodatne kvalifikacije prošli na Euro 2012. Baš u tim dodatnim kvalifikacijama protiv Turske je naša selekcija odigrala jednu od najboljih utakmica u prvom Bilićevu mandatu. Protutnjali smo kroz Istanbul uvjerljivo porazivši Tursku (3:0) u prvoj utakmici, pa je uzvrat u Zagrebu bio samo formalnost. Na Euru koji se igrao u Poljskoj i Ukrajini opet smo djelovali jako dobro. Svladali smo Irsku (3:1), remizirali s Talijanima (1:1), odigrali odličnu utakmicu protiv Španjolske, u kojoj smo minimalno poraženi (1:0). Porazu je kumovao i njemački sudac Wolfgang Stark, koji nije dosudio kaznene udarce nakon prekršaja nad Mandžukićem i Ćorlukom. Za prolaz nam je trebala pobjeda, pa smo u završnici susreta ušli u potpuni rizik i primili pogodak (Navas u 88. minuti), te se vratili kući. Ni ždrijeb nam na tom Euru nije bio naklonjen, našli smo se u skupini sa Španjolskom i Italijom, koje su poslije igrale u finalu. Uglavnom, iz tog prvog Bilićevog mandata ostat će zapamćeno kako je Hrvatska na oba Eura na koja ju je odveo izgledala vrlo dobro.

Drugi Slavenov mandat bit će prilika za ispunjavanje jedine rupe iz prvog - ostvariti plasman na Svjetsko prvenstvo. Iako, prvo ga ove jeseni čeka UEFA Liga nacija, a u proljeće počinju kvalifikacije za Euro 2030., čiji su domaćini Ujedinjeno kraljevstvo (Engleska, Škotska, Wales i Sjeverna Irska) i Irska.