Toronto je svjedočio kraju zlatne ere velike hrvatske nogometne momčadi i vrlo vjerojatno kraju puta našeg legendarnog kapetana Luke Modrića. Priča je završila otprilike onako kako je i počela - u suzama.

Način na koji smo se oprostili od SP-a neodoljivo podsjeća na onu pretužnu bečku večer iz četvrtfinala Eura 2008., kada nas je na šokantan način zaustavila Turska. Podsjetnik za one koji ne znaju, Ivan Klasnić tada je zabio u 119. minuti za vodstvo, a samo nekoliko sekundi poslije Semih Senturk je izjednačio, a onda smo izgubili u raspucavanju jedanaesteraca. Gledali smo tada jednako bolne scene kao i ove u Torontu. Uplakano lice Modrića, Ćorluke, Srne, Rakitića i ostalih. Ta je bečka večer imala razarajući učinak, jer je potpuni oporavak trajao četiri godine. Naime, nakon tog Eura nismo se plasirali na SP 2010. u Južnoj Africi. Jedini mundijal koji smo propustili. No poslije je iz tih suza i gorčine iskovana ova generacija koja nam je donijela toliko radosti i ponosa. U Torontu smo svjedočili opet bolnom njezinu kraju, ali i dolasku nove generacije igrača, koja puno obećava. Zato su emocije pomiješane, jer, kako se ono kaže, nakon kiše uvijek dolazi sunce. Hrvatska ništa nije postigla lako i jednostavno. Od svojeg krvavog puta prema samostalnosti do tih nevjerojatnih nogometnih uspjeha. Žilavi smo, takvi smo bili i u Torontu. Nitko nam nije davao previše izgleda protiv Portugala, no kada smo konačno počeli igrati nogomet, doslovce smo ih razmontirali. U tih drugih 45 minuta Portugalci su se opasno savijali pod naletom vatrene moći. No u zvijezdama očito nije bila zapisana naša sreća. Opet smo na kraju morali gledati uplakana lica naših igrača. Simbolično, plakali su oni kojima će Modrić prepustiti kormilo reprezentacije Mateo Kovačić, Petar Sučić i Martin Baturina. I u Beču su suze ronili nasljednici i oni koji će od Hrvatske stvoriti nogometnu velesilu. Tako to s Hrvatskom valjda mora biti. U suzama odlazi jedna, a dolazi druga, nova igračka generacija. Maestro Luka Modrić ovaj put nije plakao. Suze ne priliče takvim veličinama. S golemom knedlom u grlu morao je pronaći riječi utjehe za svoje mlađe suigrače, morao je pronaći snage i dostojanstva stisnuti ruku Cristianu Ronaldu. Opet. Slične slike gledali smo u još jednom gorkom porazu od Portugala, koji nam se dogodio u osmini finala Eura 2016. Sve te utakmice imaju istu poveznicu s ovom iz Toronta. U svima smo bili bolji i nismo zaslužili poraz. No nogomet je okrutan i tvrdoglav redatelj. Uvijek spreman režirati bolne rastanke. Nama koji smo sa strane trebat će vremena kako bismo provarili sve te nevolje koje su nas pogodile na ovom SP-u, gdje nam baš ništa nije bilo naklonjeno. Od ždrijeba do tih ekshibicija s tehnologijom i problema koje smo imali u samoj igri.

U Torontu je možda završilo jedno uzbudljivo putovanje, ali također se itekako naziru početci jedne nove, potencijalno jednako uzbudljive avanture. Neka suze iz Toronta probude novi inat u našim mladim reprezentativcima.