Levi's Stadium u Santa Clari, u zaljevu San Francisco, dom je San Francisco 49ersa, jedne od najvećih američkih NFL momčadi.

Novi dom 49ersa u dva u noći (srijeda na četvrtak) po hrvatskom, bosanskohercegovačkom, još šire po srednjoeuropskom vremenu bit će mjesto na kojem će bosanskohercegovački nogomet, ali i sport općenito, pisati povijest. Nogometna reprezentacija BiH sastaje se s domaćom selekcijom SAD-a u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva, i to u predvečerje Dana neovisnosti, kada se u brojnim američkim gradovima i mjestima pripremaju vatrometi i parade u povodu najvećeg državnog praznika.

Ludi scenarij

No reflektori će uoči Dana neovisnosti biti usmjereni u Santa Claru. Simbolika je doista filmska, posebice za zemlju koja se do sada kao najvećim međunarodnim uspjehom može pohvaliti osvajanjem Oscara za film Ničija zemlja. "Ničija zemlja" će u zemlji koja za koji dan proslavlja 250 godina od usvajanja Deklaracije o neovisnosti tražiti svoj "Life, Liberty and the pursuit of Happiness". Svoj život, slobodu i potragu za srećom! Kreću naši susjedi u potragu za najvećom pobjedom u povijesti bosanskohercegovačkog nogometa i sporta općenito. Svladati SAD na njihovu terenu bilo bi ravno Tanovićevu Oscaru, koji je glumačka ekipa predvođena legendarnim "nadrealistom" Brankom Đurićem Đurom slavila uz navijačku "mogu da ti pu.., Daniseee". Hoće li se Levi's stadionom oriti "Mogu da ti pu.., Sergeje". Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi na sve ovo rekla ekipa iz Top liste nadrealista da je danas na okupu i čeka nastup Bosne i Hercegovine protiv Amerike. Što bi na sve ovo rekao Doktor Karaklajić? Što bi rekla Minka? Vjerojatno bi rekla da ona ništa ne konta! Kako bi izgledale Neletove i Đurine vijesti? Kakve bi sve "šale i šege" smislili na račun američke novinarke koja je priznala pred TV auditorijem da na karti ne zna pokazati Bosnu i Hercegovinu? "Nadrealisti" su nam osamdesetih i na prijelazu u burne devedesete godine pokazivali kako je bosanskohercegovačka svakodnevnica često nadrealnija od svake fikcije. I ima li što luđe da Bosna i Hercegovina igra za plasman u osminu finala protiv SAD-a. Možete li zamisliti da ih još pobijedi? Nije nemoguće, jer život, a posebice nogomet, zna ponekad napisati bolji, ljepši i zabavniji scenariji od bilo kojeg skeča.

Podcjenjivanje od američkih novinara, raznih podcastera nešto je što prilično motivira Barbarezove Zmajeve. Nije im ovo prvi put da su se suočili s podcjenjivanjem.

- Ne zanima me što pričaju o nama. Prošli smo mi već podcjenjivanje od Talijana i znate kako je završilo. Na kraju su se uvijek oni nama ispričavali - rekao je Tarik Muharemović, koji zbog crvenog kartona zarađenog protiv Švicarske nije sudjelovao u pobjedi Bosne i Hercegovine nad Katarom (3:1), što im je i donijelo povijesni plasman u drugi krug i što je izazvalo veliko slavlje među onima kojima je reprezentacija BiH pri srcu. Oduševili su njihovi nogometaši i osoblje u hotelu u Salt Lake Cityju, gdje je bio kamp reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ispratili su ih uz tople poruke podrške. Bez obzira na to što će igrati protiv njihove reprezentacije koju ipak doživljavaju svojom. Jer Amerika je već 250 godina za mnoge bila i ostala obećana zemlja, bez obzira na sve sadašnje unutarnje političke prijepore i podjele koje se prelijevaju i na sport. Ne i na američku nogometnu reprezentaciju, koja je sastavljena od klasičnih "homegrown" igrača, ali i onih čiji su očevi i djedovi stigli u SAD kao u obećanu zemlju.

- Znamo kakva je momčad Amerika, ali svaki tim ima kvalitetu na Svjetskom prvenstvu. Znamo igrače poput McKennieja, Weaha, Pulisica, analizirali smo ih i znamo što nas očekuje - poručio je Muharemović.

Cilj - završnica

Amerikanci su skupinu okončali na prvom mjestu. Drugi krug su osigurali odličnim igrama i pobjedama nad Paragvajem (4:1) i Australijom (2:0), a u za njih nevažnoj utakmici izgubili su od Turske (3:2). Na domaćem terenu imaju velike ambicije. Nisu zadovoljni samo prolaskom u drugi krug. "USA Soccer Team" više nitko ne doživljava zabavljačima. Vidjeti reprezentaciju SAD-a u nokaut-fazi Svjetskog prvenstva sasvim je uobičajeno, premda znaju i propustiti završnicu, što je bio slučaj u Rusiji 2018. Na prošlom Svjetskom prvenstvu prošli su u osminu finala i ispali od Nizozemske. Najveći poslijeratni rezultat ostvarili su 2002. godine, kada su igrali četvrtfinale, a ipak još uvijek najveće dostignuće nogometna reprezentacija SAD-a ostvarila je na prvom Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930., kada su u polufinalu poraženi od Argentine. Mogu li nešto slično ponoviti i 96 godina poslije?

- Nama nije cilj samo jedna utakmica, već cijeli turnir. Moramo biti svjesni svoje razine i realnosti turnira, ali imamo kvalitetu, snagu grupe i mentalitet da idemo do kraja. Zašto ne bismo mi bili ti koji će ga osvojiti - poručio je Mauricio Pochettino, Argentinac na klupi SAD-a.

Amerikanci ipak do samog kraja moraju proći još puno prepreka. Prva im je Bosna i Hercegovina. “Ničija zemlja” također ima pravo nadati se vatrometu!