To Hull and Back! naziv je jedne od epizoda legendarnih Mućki, u kojoj Del Boy i Rodney pokušavaju prokrijumčariti dragulje iz Amsterdama. Kako bi izbjegli kontrole, prema Nizozemskoj kreću brodom iz luke Kingston upon Hull, uz navigaciju "iskusnog mornara" ujaka Alberta.

“To Hull and Back" zapravo je duhovita izvedenica poznate engleske fraze to hell and back. Kroz pakao i natrag. Kroz svojevrsni nogometni pakao i natrag prošao je i Sergej Jakirović, hrvatski trener koji je u subotu pobjedom nad Middlesbroughom od 1:0 odveo Hull City u Premier ligu.

Slučajni pobjednik

Mediji na Otoku taj su pothvat nazvali najvećom senzacijom engleskog nogometa još od naslova Leicester Cityja 2016. godine. I nisu pretjerali. Malo je tko uoči početka Championshipa Hull vidio više od donjeg dijela tablice. Analitičari, navijači, kladionice svrstavali su ga među kandidate za ispadanje. Jakirović je dobio priliku voditi klub koji je godinu prije ostao u ligi tek zahvaljujući boljoj gol-razlici. Jakirović je u "kolijevku nogometa" stigao kao anonimac, prema vlastitom priznanju, prvi je put kročio na englesko tlo. Prethodno je s Kayserisporom izborio opstanak u Turskoj, pa nije teško zaključiti kakvom se logikom vodio vlasnik Hulla Acun Ilıcalı kada mu je dao povjerenje. Trebao mu je trener koji zna preživjeti rovovsku borbu za opstanak. Da su ambicije kluba bile veće, uloge u tom "blockbusteru" bile bi rezervirane za zvučna imena engleskog nogometa. Poput Franka Lamparda, koji je ove sezone odveo Coventry City u Premiership. Za Jakirovića mjesta u takvom scenariju sigurno ne bi bilo. Upravo je to možda i najveći paradoks cijele priče. U domaćoj javnosti, sve do subotnjeg plasmana u Premiership, prva asocijacija na Jakirovića ne bi bila dvostruka kruna s Dinamom i plasman u Ligu prvaka. Ni naslov prvaka BiH s mostarskim Zrinjskim, rad u Sesvetama i Gorici, što je podignuo Rijeku u trenutku kada je klub s Rujevice zbog lošeg kadroviranja potonuo gotovo jednako duboko kao danas NK Osijek. Da je uza sve to ostao samo na Hullovu plasmanu u doigravanje za Premiership, što bi samo po sebi bio golem uspjeh, ni tada ne bi bilo dovoljno da se promijeni percepcija, jer Jakirović je do ovog vikenda za mnoge bio tek onaj "koji je primio devet komada od Bayerna". Nogometna etiketa zalijepljena preko svega drugoga. Postoji ona stara teza da stranac u nekoj zemlji mora biti bar 20 posto bolji od domaćeg igrača ili trenera kako bi ga javnost prihvatila i počela cijeniti. U hrvatskom nogometu često djeluje suprotno. Koliko je samo podsmijeha prošao Krunoslav Jurčić, danas osvajač afričke Lige prvaka s Pyramids FC. "Ne'š ti afričke Lige prvaka." Da, ne'š ti. Hrvatski refleks radi na podcjenjivanju. Pogledajmo i završnicu HNL-a. Mario Kovačević osvojio je dvostruku krunu s Dinamom i postao prvi trener koji je osvajao naslove od četvrtog do najvišeg ranga hrvatskog nogometa. I opet se čulo: "Ne'š ti s Dinamom to osvojiti." Ako je tako jednostavno, kako onda to nije uspjelo Fabiju Cannavaru, koji je na klupi zamijenio Nenada Bjelicu, koji je u prvom mandatu Dinamo odveo do famoznog europskog proljeća, a prije drugog, kraćeg, mandata u Maksimiru s Osijekom stigao do najviše klupske pozicije u HNL-u.

Domaći za omalovažavanje

Jakirović je bar ovim uspjehom pobjegao iz društva "gutača samoglasnika", kako posprdno i prilično šovinistički pojedinci nazivaju Zlatka Dalića ili sada Kovačevića. Hrvatski nogomet pati od kompleksa. Ono što dolazi izvana automatski zvuči ozbiljnije i stručnije. Aktualni prvak Rijeka sezonu je završio na četvrtom mjestu. Bi li pod paskom Radomira Đalovića, čovjeka koji potpisuje riječku dvostruku krunu, završila bolje ili lošije nego pod vodstvom Víctora Sáncheza, o kojem su internetski i podcast "mudroseri" od prvoga dana sipali hvalospjeve uvjeravajući nas da će Rijeka pod njim procvjetati? Bi li, primjerice, Hajduk pod nekim hrvatskim trenerom, recimo, Mariom Carevićem, bio bar jednako konkurentan Dinamu, ako ne i konkurentniji, kao ovaj Hajduk pod vodstvom Gonzala Garcíje? Bi li za domaćeg trenera na užarenom Poljudu bilo toliko strpljenja? Ivan Leko, nakon što je Club Brugge doveo do naslova prvaka Belgije, epizodu na klupi Hajduka opisao je kao "najlošije iskustvo otkad je trener". Slično se događalo i u Osijeku. Je li Federico Coppitelli donio ikakvu dodatnu vrijednost nakon što je zamijenio Zorana Zekića? Cijelu ovu priču o samopodcjenjivanju danas možemo gledati i u kontekstu potrage za čovjekom koji će voditi bijelo-plavu momčad sljedeće sezone. Ne možemo ući u glavu mlade klupske predsjednice Alexandre Vegh, ali opravdano se pitamo ima li, uz zelenu travu u vlastitom dvorištu, uopće potrebu pogled usmjeravati prema tuđem, pa čak i bivšem vlastitom dvorištu. Gdje trava i uz najbolju njegu uopće nije zelenija od ove koju svakodnevno gledamo.