Izbornik Zlatko Dalić doveo je hrvatsku nogometnu reprezentaciju do petog velikog natjecanja u svojih osam godina na klupi. Nijedan njegov prethodnik koji se zadržao duže od jednog ciklusa nije imao 100-postotan uspjeh kada su plasmani na velike smotre u pitanju. Kažemo, doveo, jer moralo bi se dogoditi samo čudo da Hrvatska sljedeće godine ne zaigra na SP-u.

Objektivno, Hrvatska se prošetala kroz kvalifikacijsku skupinu, koja je definitivno bila najlakša u povijesti. No opet u vremenu "kada svi igraju nogomet" status favorita treba uvijek potvrditi na terenu. Dalić se kroz kvalifikacije najviše oslanjao na svoje "ruske prvoborce", pa nas cijela situacija pomalo podsjeća na 2002. godinu kada je sličnu paradigmu te godine imao izbornik Mirko Jozić, koji je na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju poveo zaslužne veterane Davora Šukera (34), Alena Bokišića (32), Roberta Prosinečkog (33), Roberta Jarnija (33), Marija Stanića (30), Zvonimira Soldu (34), koji su četiri godine prije na SP-u u Francuskoj osvojili brončanu medalju. Štoviše, to društvo bilo je po godinama i mlađe od ovog Dalićeva, kojeg predvodi neuništivi Luka Modrić (40 godina), a tu su još Ivan Perišić (36), Andrej Kramarić (34), Ante Budimir (34), Mario Pašalić (30). Jozićeva avantura na Dalekom istoku s tom "mutiranom" momčadi, znamo, nije završila dobro. Ispali smo u skupini s Meksikom, Italijom i Ekvadorom, a pobijedili smo samo Talijane. Nedostajalo je tada upravo onoga što danas nedostaje Daliću i njegovim izabranicima. Brzine, agresivnosti, okomitosti te pojedinih profila igrača. Hrvatskoj danas, za sustav igre koji forsira Dalić nasušno nedostaju krilni napadači te jedan pravi centarfor. Mučili smo se na Euru u Njemačkoj, mučit ćemo se i na SP-u ako Dalić ne pronađe rješenja ili ne pribjegne nekoj drugoj taktičkoj ideji. U posljednjem izdanju lige Nacija koketirao je Dalić s formacijom 3-5-2, koja se pokazala dobrom, no kroz kvalifikacije se vratio na 4-2-3-1, koju je koristio u najvećem dijelu izborničkog opusa. No najveći Dalićev problem je što na ofenzivnim pozicijama ima previše igrača istih karakteristika i navika. Lovro Majer, Luka Sučić, Martin Baturina, Mario Pašalić, Toni Fruk, svi oni su, kako se to kolokvijalno voli reći, "desetke", koje, kad ih staviš zajedno u momčad, kradu jedni drugima dragocjeni prostor, a jako nedostaje brzine i dubine, o čemu izbornik u posljednje vrijeme često priča. Nedostaje Hrvatskoj okomitijih igrača koji će se "zabadati" u suparničke obrane, raspaliti s distance kao što to može donijeti recimo Marco Pašalić. Njega je Dalić kroz ove kvalifikacije možda već imao priliku etablirati, ali proces nije baš najbrži na svijetu. Zaključio je Dalić nakon susreta s Gibraltarom kako mu nedostaje i pravi centarfor. Nije li taj Igor Matanović, koji je određeni spoj brzine, snage i odlučnosti. Matanović je bio tu, pa onda nestao zbog problema s minutažom na klupskom planu. Početkom sezone bio je i ozlijeđen, pa u svom novom klubu Freiburgu opet nije standarni prvotimac, što kod Dalića izaziva dvojbe. Što se krilnih pozicija tiče, imamo Šotičeka, Lisicu, na bekovskim mjestima koja su bila problem Valinčića i Hrgovića. Rješenja ima, samo je pitanje hoće li se Dalić odvažiti malo promiješati svoje kadrovske karte.

Do SP-a je ostalo osam mjeseci, što je naoko puno, ali prilika za isprobavanje novih rješenja neće baš biti previše. U svakom slučaju Hrvatskoj za SP trebaju osvježenja. Ne velika, ali su nužna ako se želi ubrzati igru. Pred Dalićem su velike odluke.