Ugledni sportski portal "The Athletic" ovoga ljeta objavljuje priče u šest nastavaka o osobama i događajima koji su igrali ključnu ulogu u uspjesima modernog nogometa. Nakon teksta o Ajaxovoj školi nogometa te vjerojatno najmisterioznijeg pitanja u današnjem nogometu "Kako je Belgija postala broj 1 na ljestvici FIFA-e", u trećem tekstu The Athletic pokušava otkriti tajnu uspjeha hrvatskog nogometa.

U pomoć pri tome priskočio im je Romeo Jozak, osoba koja je imala brojne funkcije u hrvatskom nogometu, a najviše u radu s mlađim kategorijama. Jozak je jedno vrijeme bio i pomoćni trener Osijeka u vrijeme kada je šef struke Bijelo-plavih bio Ilija Lončarević.

Nismo imali 10 Matea

Jozak danas radi kao tehnički direktor u Saudijskoj Arabiji, sudjeluje u projektu "Future Falcons", odnosno pripremi tamošnje reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 2034. godine kojem će Saudijska Arabija biti domaćin. Jozak tako pokušava objasniti odakle Hrvatskoj toliko talenata.

- Ima nas tri i pol milijuna. Imamo nešto talenta, ali nemamo veliki bazen, zato svaki talent moramo jako puno njegovati, imati veliku toleranciju prema svim pogreškama mladih igrača. Mi nismo kao Francuska, Njemačka ili Engleska. Kad je Mateo Kovačić odrastao, nismo imali deset Matea, imali smo samo jednog. Kao što smo imali jednog Luku Modrića, jednog Marija Mandžukića. To je sve što smo imali i zato smo ih morali čuvati - priča Jozak, a The Athletic podsjeća kako je Hrvatska 2018. godine postala prva zemlja s manje od deset milijuna stanovnika koja je u posljednjih 60 godina stigla do finala Svjetskog prvenstva, a četiri godine poslije igrala je polufinale.

- Hrvatska je redoviti sudionik završnice velikih natjecanja i nokaut-faze. U međunarodnom nogometu uspjesima nadmašuje mnoge veće i bogatije europske zemlje. Hrvatska je postala sinonim za elitni talent poput Modrića, Ivana Rakitića i Ivana Perišića, koji imaju žestoku neuništivu osobnost - piše The Athletic podsjećajući da je Hrvatska mlada nacija izišla iz rata i da su mnogi kasniji reprezentativci doživjeli ratne tragedije. Tako navodi da su Modrićeva djeda ubili srpski pobunjenici, a da je Dejan Lovren kao trogodišnjak izbjegao s roditeljima iz Bosne i Hercegovine. Obojica su odrasla kao izbjeglice. Novinare portala iznenađuje što je uz Modrića veliki broj igrača, uz Šimu Vrsaljka te vratare Danijela Subašića i Dominika Livakovića, rođen u Zadru, koji je bio neposredno uz bojište za vrijeme rata. Jozak se prisjeća tih ratnih vremena kada je kao 18-godišnjak pokušavao biti profesionalni igrač. Igrao je za HNK Orijent, ali mu je karijeru uništila ozljeda gležnja.

- Igrao bih prvu ligu, ali nikad ne bih zaigrao za reprezentaciju ili Dinamo Zagreb. Bio bih blizu, ali ne bih bio vrhunski igrač - priča Jozak, koji se tada odlučio za trenersku karijeru.

Bio je voditelj Dinamove akademije, tehnički direktor HNS-a, pa sportski direktor Dinama. Prije 12 godina pokušao ga je za direktora akademije dovesti Arsenal. Jozak je odlučio ostati u Hrvatskoj, gdje je autor nacionalnog priručnika za razvoj igrača.

Modrić nije bio najperspektivniji

- Imao sam 18 godina kad je izbio rat. Bio sam dovoljno star da budem svjestan što se događa. Odrastao sam uz jugoslavensku himnu i crvenu zvijezdu na zastavi. Bilo je sve to čudno, ali nešto nije štimalo. Imao sam sreće što nisam regrutiran u vojsku. Rat je bio brutalan. Moja bliska obitelj nije nastradala, ali šira jest. Neki su poginuli. Poslije, kad sam bio tehnički direktor, te su priče bile jako važne. Ljudi su se borili za Hrvatsku, a naša reprezentacija sastojala se od djece tog vremena koja su vidjela bombardiranja, ubijanja. Zato je patriotizam bio važan. Davao nam je motiv. Imali smo genetski talent, strastvenu narav, ali rekao bih sedam od deset igrača imalo je i unutarnji motiv - podsvjesnu strast. Naučili smo zato da moraš dati više kad je potrebno.

Jedan od prvih velikih trenutaka kao neovisna država bio je nastup na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, kad je Hrvatska završila treća. No igrači iz te generacije, poput Davor Šukera, Slavena Bilića i Zvonimira Bobana i ostalih, odrasli su kao dio Jugoslavije. HNS je prepoznao potrebu za jedinstvenim hrvatskim sustavom razvoja igrača. Rezultati nisu odmah dolazili. Hrvatska se nije kvalificirala na EURO 2000., a tri sljedeća velika natjecanja završila je u skupini. Početkom 2000-tih, na akademskoj razini, počeli su se pojavljivati igrači. Godine 2001. Jozak je bio trener Dinamove druge momčadi kad je 16-godišnji Modrić došao u klub.

- Jesam li odmah nešto primijetio? S 18 godina nije bio među najperspektivnijima. Bio je mršavi, plavi klinac. Ali ono što je odmah bilo očito, i ostalo do danas, jest da je bio toliko zaštitnički nastrojen prema lopti. Kao "šestica", znao si da neće izgubiti loptu. Pritisnut od dvojice s leđa, uvijek bi se izvukao. Tijelo mu je odmah bilo u savršenoj poziciji. To radi i danas, s gotovo 40 godina.

U Dinamu je razvoj mladih bio je presudan. Klub je živio od prodaje mladih igrača.

- Jedan od ključnih kriterija za reprezentaciju je unutarnja konkurencija. Htjeli smo sve najbolje talente u Dinamu, kako bi se svakodnevno borili i napredovali. Kada to nije bilo dovoljno, gurali smo ih u starije uzraste - U-16 protiv U-18, U-18 protiv U-20 i tako dalje. Ponekad su se ljudi žalili što dovodimo najbolje igrače iz drugih klubova, a oni su na klupi. No pritiskali su startere, i svi su napredovali.

Vrsaljko i Gvardiol u vezi

Naveo je i neke primjere kako su se razvijali igrači.

- Vrsaljko je bio desni bek, ali smo ga stavili na "šesticu'", jer tamo moraš igrati na sve strane, lijevo, desno, obrana, napad. To mu je pomoglo. Gvardiol je igrao "desetku" do 16. godine. Bio je visok, ljevak i zato ima sjajnu tehniku. Polije je narastao na 190 centimetara, postao agresivan i brz. Zato je vrhunski stoper. Uvijek smo ih gurali u sredinu. Da im se poboljša reakcija, taktika, pozicioniranje, a tamo najviše trčiš. Ako nisi dovoljno dobar za veznog, sigurno ćeš biti dobar na svojoj pravoj poziciji. Oni koji su ostali veznjaci, morali su biti najbolji od najboljih. Jednom smo imali otvorene probe. Došlo je 25 najtalentiranijih dječaka s Balkana. Trener ih je pitao gdje igraju, a njih 24 je reklo: u vezi.

S veznom linijom Hrvatska je letjela. Finalisti SP-a 2018., treći četiri godine poslije - redoviti nokaut-sudionici.

Za razliku od ostalih zemalja bivše Jugoslavije, koje zajedno imaju tri nokaut-nastupa, Hrvatska ih ima 14.

- Zašto je to tako teško je pitanje. Isto tako, zašto je Srbija toliko bolja u košarci? Ista stvar - mi od 2000. imamo jasan sustav vođenja i strategije u nogometu.

Kao tehnički direktor HNS-a od 2013., Jozak je postavio pet kriterija za uspjeh: proizvodnja velike količine mladih igrača, trener visoke kvalitete, jedinstveni program u svim akademijama, unutarnja konkurencija, izlaganje najboljih igrača vanjskoj konkurenciji. Doslovno je napisao hrvatski trenerski priručnik s više od 1000 tehničkih karakteristika za razvoj. Rezultati su vidljivi i dalje. Stigla je nova generacija. Uz Gvardiola dolaze Martin Baturina i Petar Sučić.

Jozak je posebno ponosan na priču o Mariju Mandžukiću.

- Trenirao sam U-17 Dinama. I rekli su mi za jednog malog dečka. Doveo sam ga u Njemačku na turnir. Izgledao je kao da ima 13. Bio mi do pojasa. Nevjerojatno malen, ali brz kao motor. Rekao sam mu da još malo pričeka. Tri godine poslije potpisali smo ga. Narastao je. Pogodio sam. Nakon Šukera on je možda i najbolji hrvatski napadač.

Hrvatska je tako privukla i igrače hrvatskog podrijetla koji su rođeni i stasali u inozemstvu poput Ivana Rakitića. No neke talente ipak nismo mogli privući.

- Igrali smo protiv SAD-a, izgubili smo, a kod njih je jedan mali bio dominantan. Riječ je o Christianu Pulisicu. Ime je bilo hrvatsko. Razgovarali smo s ocem, nudili državljanstvo. Na kraju su tražili hrvatsku putovnicu, ali ne zbog reprezentacije, nego jer je Borussia Dortmund bila zainteresirana. Znali smo da neće igrati za nas, ali pokušali smo. Dobili smo Rakitića, ali izgubili Pulisica.

Ključnu ulogu u uspjesima, pohodima na srebro i broncu na SP-u, finale Lige nacija, ima i angažman Zlatka Dalića.

- Razumio je kemiju, strast, što znači patriotizam. Ima emocionalnu inteligenciju i poznaje hrvatski mentalitet. Bio je savršen psiholog, a imao je ekipu u vrhuncu. Svi oni bili su međusobno više od suigrača. Modrić i Kovačić su kumovi. Brozović i Rakitić slično. Svi su veliki prijatelji. Bili su spremni boriti se jedni za druge. Bili su obitelj. Osjećaj je bio: Ako ja zakažem, ti ćeš me spasiti!