U Koprivnici nitko nije normalan! Tako bar pjevaju u svlačionici na stadionu "Ivan Kušek Apaš", gdje će u srijedu Slaven Belupo ugostiti nogometaše Osijeka u polufinalu Kupa Hrvatske.

S druge strane u pomalo letargičnoj podravskoj sredini teško se može osjetiti kako njihov klub pruža sjajne partije ove sezone, a nakon devet godina u prilici je ući u finale Kupa Hrvatske.

Nema euforije

- Ma što se nas tiče, i bolje da je tako. Mislim da nema euforije. Premda ljudi ovdje u Koprivnici također vole nogomet i sada, kako igramo sve bolje, sve ih je više na tribinama. Odlaze neki i na gostovanja, posebice ova bliža, ali, naravno, nije to kao u nekim drugim sredinama - pričao je Alen Grgić, jedan od najboljih igrača Slaven Belupa u sjajnoj sezoni "farmaceuta".

Sredina u kojoj nogomet i gradski klub mogu stvoriti euforiju definitivno je Osijek. Premda je ovo najlošija sezona u najnovijoj klupskoj povijesti, ipak polufinale Kupa i borba za finale i potencijalni drugi klupski trofej mobiliziraju navijače u Gradu na Dravi. Taj osjećaj itekako je dobro poznat Grgiću, koji za Osijek može citirati poznati stih iz Mihaljevićeve pjesme "tu mladost moja je sva". Odrastao u Cerničkoj Šagovini, dres Osijeka prvi put je odjenuo u sedmom razredu, nakon što je tada kao pionir cerničke Mladosti prošao u tadašnju regionalnu selekciju.

- Trener Ivo Vranješ razgovarao je s mojim roditeljima. Za početak je predložio da idem s njima na neke turnire. Tako sam išao, ako se dobro sjećam, u Vojvodinu pa u Grčku. Jedno vrijeme u osmom razredu tata me je vozio, pa sam dolazio igrati utakmice, a znao sam onda i prespavati u obitelji suigrača jer za mene u to vrijeme još nije bilo mjesto u sobama ispod tribina Gradskog vrta, gdje su tada spavali mladi igrači. Joj, gdje sam sve u to vrijeme spavao. Valjda nema dijela grada gdje nisam boravio. Kad sam krenuo u srednju Komercijalnu i trgovačku školu u Osijeku, tada sam se posve preselio u Gradski vrt, gdje sam praktički živio s ostalim dečkima iz škole nogometa.

Negdje u isto vrijeme u klub su stizali njegovi vršnjaci iz novogradiškog kraja - Marko Malenica, Andrej Lukić, Dino Mikanović, ubrzo i dvije godine mlađi Karlo Lulić.

- Maleni je baš došao iz novogradiške Sloge. Andrej Lukić je iz Nove Kapele, a zanimljivo je da sam s Dinom Mikanovićem, nakon što sam prva dva razreda završio u svom selu u područnoj školi, išao zajedno od trećeg razreda u Osnovnu školu "Matija Gubec" u Cerniku.

Sve su to i danas profesionalci. Grgić podsjeća da ih je bilo još u HNL-u.

- Jedno vrijeme je u Gorici kratko igrao Dinko Matošević, a Luka Hujber, koji je igrao za Lokomotivu i Istru 1961, baš je iz moga mjesta Cerničke Šagovine.

Generacija 1994.

Nije baš uobičajeno toliko prvoligaških igrača iz istoga kraja.

- Ne znam što bih vam rekao. Čist zrak i čista voda, ha,ha, ha. Kažu neki da su nam put otvarali Goran Vlaović, koji je isto bio u Osijeku, i Milan Rapajić, koji je isto iz Nove Gradiške.

Druga je neuobičajenost što je Grgić bio dio juniorske momčadi Osijeka koja je 2013. osvojila naslov prvaka Hrvatske, a da je velik broj igrača iz te generacije rođenih 1994. godine poslije igrao ozbiljan nogomet.

- Najveće zasluge za tu generaciju ima trener Ivo Vranješ, koji nas je godinama selekcionirao. Stvarno neobično da iz iste generacije jedne momčadi toliko igrača poslije igra profesionalni nogomet. Dino Mikanović je malo prije, mislim kao ulazni junior, otišao u Hajduk, ali evo Malenica je i danas jedan od najboljih vratara HNL-a, pa sjetite se Marka Dugandžića kako je zabijao prije nekoliko godina u Rumunjskoj, Mišić je godinama glavni igrač Dinama, pa Dino Perić je došao iz Dinama do reprezentacije. Uh, nekoga ću zaboraviti. Da, Arsenić je bio kapetan prvaka Poljske. Pa Benda Mioč, Dino Špehar, Andrej Lukić, Antonio Pavić je nažalost prekinuo karijeru zbog ozljede, pa u Australiji je Ugarković... - prisjećao se i nabrajao svoje bivše suigrače iz juniora Osijeka Grgić, a onda krenuo nabrajati i brojne posudbe na koje je krenuo.

- Iz Osijeka sam otišao na tri posudbe i vjerujte sva tri puta na vlastiti zahtjev. Iz moga iskustva kažem svim mlađim igračima: lijepo je kada si ti s prvom momčadi i kada dobiješ koju priliku, ali puno više za razvoj ti znači kada kontinuirano odigraš barem šest mjeseci.

Prva posudba mu je bila u tadašnjem i današnjem drugoligašu Sesvetama.

- Zaigrao sam jedno pet-šest puta tada za seniorsku momčad Osijeka. Nedavno su me u jednom intervju podsjetili kako sam tada zabio prvi gol za Osijek. Bilo je to protiv Međimurja u Kupu. U Sesvetama smo trebali igrati kvalifikacije za Prvu ligu. Bila je to odlična momčad. Sa mnom je iz Osijeka bio Arsenić, igrao je s nama Ohandza, koji je poslije igrao za Hajduk. Osijek se tada (sezona 2014./2015., nap. a) borio za opstanak, pa se sjećam kako se pričalo da bi mogli kvalifikacije igrati upravo protiv Osijeka.

Osijek se spasio bez kvalifikacija, a on se vratio u Gradski vrt. Kratko ga je tu sezonu vodio Dražen Besek, a onda u klub stigao trener koji je umnogome obilježio njegovu karijeru i zbog kojeg je otišao na sljedeće dvije posudbe.

- Vječno sam zahvalan što mi je Zoran Zekić dao priliku, ali vjerujem da sam mu i ja uzvratio na dobar način. Kada je otišao, kada ga je naslijedio Dino Skender, ozlijedio sam se i operirao križne ligamente. Vratio sam se nakon četiri-pet mjeseci, suprotno i od liječničkih predviđanja, ali nije to bio pravi povratak u formu, pa sam odlučio otići u Mađarsku u Diosgiori, gdje je Zekić bio trener. Kada je postao trener Slavena, ponovno me zvao na posudbu. Već je u Osijek došao Nenad Bjelica, nagovarao me je da ostanem, ali ja sam htio više igrati. I onda se dogodilo da su me u drugom dijelu sezone vratili u Osijek jer se ozlijedio Bartolec, pa sam se vratio kao desni bočni, a u Slavenu tu polusezonu igrao uglavnom "gore" na pozicijama. Premda, ranije Zekić me je prvi put stavio na desnog bočnog.

Prošao je s Osijekom i ona sirotinjska vremena, ali i vrijeme izobilja. Možeš li opisati kako je izgledao taj prijelaz od kluba koji se bori za egzistenciju do dolaska mađarskih vlasnika?

- Jedno vrijeme se nismo znali ponašati jer su nam plaće odjednom počele stizati redovito! Nije lako igrati bez plaće. Pa neka si svatko zamisli ne samo raditi cijeli mjesec i ne dobiti plaću nego samo neka ti kasni plaća pet ili sedam dana. Svi bi se odmah pitali: hej pa kad će plaća. Gubiš motiv, od nas javnost, navijači svi očekuju da budemo pravi u svakoj utakmici. Možda će zvučati čudno, ali danas kada se toga sjetim, ja se prisjećam uglavnom onoga pozitivnoga. Bili smo jedinstveni, jedan drugoga gurali, imali smo samo naše obitelji i jedni druge. Ljudi te vrijeđaju, pitaju te zašto ne možeš bolje. Valjda nas je to sve skupa motiviralo i na kraju mislim da smo, s obzirom na situaciju, izvlačili tada iz sebe svoj maksimum. Ma tko zna. Možda je upravo ta loša situacija razlog da je većina nas postala to što je danas. Jer, objektivno, kad su stigli vlasnici u klub, stigao je i novac, stizali su i kvalitetni igrači. Kad nije bilo novca, mi smo dobivali priliku i bilo je pokaži sad koliko znaš.

Veliki respekt

U ljeto 2022. godine uslijedio je razlaz od Osijeka. Odlazi u Rijeku.

- Dođem u Rijeku, a tamo na početku prve sezone katastrofa. Borimo se za opstanak, gubimo u Kupu od BSK-a u Bijelom Brdu. U drugom dijelu sezone za trenera dolazi Sergej Jakirović, izvlačimo je i ulazimo u Europu. Sljedeće godine dolazi Željko Sopić i do kraja se borimo za prvaka.

I onda slijedi novi dolazak u Koprivnicu. Ove sezone mnogi će reći igra najbolji nogomet u karijeri.

- Mogu se složiti s tim. Puno stvari se poklopilo. Valjda sam već sazrio, imam već dosta iskustva. Imamo dobru momčad iz koje onda iskoči pojedinac, odličnog trenera, odličnu atmosferu u momčadi, igram poziciju koja mi odgovara, a ono što je najvažnije i zdravlje me služi, tako da vjerujem da mogu još rasti.

Kada je prošle subote zabio pogodak Rijeci, pokazao je rukama kako ne želi slaviti.

- To su sve redom moji prijatelji. S Tonijem Frukom sam bio cimer, s Brunom Godom i ostalim dečkima sam i danas u kontaktu, tako da sam odlučio ne slaviti pogodak.

Kako će se ponašati protiv Osijeka? Ako zabije...

- NK Osijek zaslužuje sav moj respekt, ali isto tako sam svjestan za koga igram i čiji dres danas nosim. Dosta igrača se promijenilo u odnosu prema vremenu kada sam ja igrao. Ostali su tamo Jugović, Malenica, ne znam je li još tko. Ima dosta ljudi koji su i danas u klubu, a koji zaslužuju sve moje poštovanje. Uvijek ću imati respekt prema NK-u Osijek kao klubu i prema Gradu Osijeku. Eto, da vam otkrijem: baš smo supruga i ja pričali da bismo jednoga dana kada završim karijeru živjeli baš u Osijeku. Upoznali smo se tamo, ona je iz Nove Gradiške, ali je išla u Osijek u školu i jako smo ga dobro oboje upoznali. Nekako ga smatramo da je najviše po našoj mjeri, da u njemu odgajamo djecu. Imamo sina Patrika, kojem su dvije godine. Osijek ima sve, ali nema neke pretjerane užurbanosti.

Do nekog novog povratka u Osijek, a već u srijedu je u prilici svoj bivši klub zaustaviti na putu do finala Kupa. Jednom prije 26 godina Osijek je u polufinalu Kupa izbacio Slaven Belupo, a potom u finalu pobijedio Cibaliju i osvojio jedini trofej. Slaven Belupo je posljednji put u finalu Kupa bio 2016. godine, a zanimljivo je da se finale igralo u Osijeku. Tada su poraženi od Dinama.

- Možda griješim, ali puno je veći pritisak na Osijeku. Imaju veća očekivanja, izgrađen je novi stadion, stvoreni su sjajni uvjeti i svi očekuju da to prati i rezultat. Osijeku ovaj Kup na neki način služi kao iskupljenje. Naravno, nije da mi sebi prije svega ne stvaramo pritisak. I mi želimo igrati finale Kupa i učinit ćemo sve da tako i bude. Istina, imamo bolju formu, ali ovo je jedna utakmica, tako da nikome neće biti lako. Bit će to prava muška i neizvjesna utakmica - zaključio je Alen Grgić. n