Sigurova je odluka izazvala niz reakcija
Promjena reprezentacije: Niko Sigur nije otišao prvi, a neće biti ni posljednji
Sigur je unikatan slučaj jer je prvi Hrvat iz dijaspore koji se prebacio na domovinu predaka pa predomislio
Kako to uvijek biva u takvim situacijama, odluka Nike Sigura da u budućnosti nosi dres Kanade izazvala je niz različitih reakcija u javnosti. Jedni tvrde da takvi nisu ni potrebni hrvatskoj reprezentaciji, drugi već sada znaju da taj dvadesetogodišnjak nikada neće postati vrhunski igrač, a treći nude razumijevanje jer dečko želi igrati za zemlju u kojoj je rođen, a koja će, uz SAD i Meksiko, 2026. biti domaćin Svjetskog prvenstva.
Rijetkima pada na pamet da su takvi prijelazi postali uobičajeni u posljednja dva desetljeća, odnosno od 2004., kada je FIFA izišla u susret velikom broju nacionalnih saveza i prilično olakšala promjene nogometnog državljanstva pod određenim uvjetima. Na primjer, baš je ta odluka krovne nogometne organizacije svojedobno omogućila Ivanu Rakitiću dolazak u hrvatsku vrstu nakon 42 nastupa i dvadeset golova za reprezentacije Švicarske u mlađim dobnim kategorijama. Isti propisi su Siguru dali priliku da se predomisli. Naime, krajem svibnja prošle godine on je prihvatio ponudu Hrvatskog nogometnog saveza i promijenio je zastavu. U međuvremenu je skupio osam nastupa za U-21 reprezentaciju pod vodstvom Dragana Skočića, a početkom ovog tjedna pokaza se da ipak želi igrati za Kanadu, gdje je, na kraju krajeva, i rođen, 9. rujna 2003., i to na osamnaesti rođendan Luke Modrića.
Sigur nije prvi takav slučaj, a sasvim sigurno ni posljednji - već se nagađa da bi sljedeći mogao biti Dinamov krvnik Quarabaga Sandro Kulenović, koji je prošao sve omladinske selekcije hrvatske reprezentacije, a kojega želi BiH, čiji je dres nosio njegov otac Almin. Međutim, Sigur je, bar u ovom trenutku, unikatan slučaj jer je prvi Hrvat iz dijaspore koji se svojedobno prebacio s neke druge zemlje na domovinu svojih predaka, a nešto poslije se predomislio i vratio.
FIFA je dugo odbijala promjene nogometnog državljanstva za igrače koji su bar jednom nastupili u bilo kojoj reprezentaciji mlađih dobnih kategorija neke zemlje. Međutim, 2004. morala je popustiti i promijeniti svoja pravila (koja su dorađena 2022.). Zagrepčani Jasmin i Mensur Mujdža možda su i najbolji primjer za to. Jasmin je 1998. dobio poziv reprezentacije BiH i mogao ga je prihvatiti jer nikada nije zaigrao za Hrvatsku u mlađim dobnim kategorijama. Deset godina mlađi Mensur nastupao je za Hrvatsku U-21 reprezentaciju, a upravo su mu promjene pravila omogućile da 2010. prihvati poziv iz BiH.
Budući da braća Mujdža nikada nisu bila ni spominjana kao kandidati za hrvatsku A reprezentaciju, njihov odlazak nije podigao prašinu, kao, na primjer, odluka Zagrepčanina Frana Karačića da zaigra za Australiju početkom 2018. godine.
Naime, Karačić je u to doba standardno igrao za hrvatsku U-21 vrstu i smatran je potencijalom za više od toga. Međutim, Australci su saznali da mu je otac rođen u Sydneyu, i tako ga je njihov tadašnji izbornik Australije Bert van Marwijk stavio na širi popis kandidata za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Čovjek je prihvatio ponudu i stavio se na raspolaganje reprezentaciji zemlje u kojoj do tada nikada nije bio. Usto, australski mediji su tvrdili da jako loše govori engleski. Do danas je 28-godišnji Karačić skupio dvanaest nastupa za Socceroose, a igrao je i na Svjetskom prvenstvu u Katru.
Tu je i Đuro-Giulio Đekić, koji je rođen u Zagrebu, a djetinjstvo je proveo u Gračacu. Upućeni kažu da je taj 19-godišnjak, danas igrač Gorice, od rane životne dobi smatran perspektivnim igračem. Poziv iz HNS-a nikada nije dobio, a prije četiri godine stigao je onaj iz Beograda te je Đekić do danas uknjižio 18 nastupa za U-17 i U-19 reprezentacije Srbije.