NK Osijek - Zira
Život u teškoj zabludi: Imamo bahatost, ali je prava istina da nemamo ni moć ni neku kvalitetu
Prava je istina da hrvatski klupski nogomet nije bitan čimbenik u europskim natjecanjima. To je i pokazano u četvrtak
Blagdan Velike Gospe trebao je biti velika večer hrvatskog klupskog nogometa. Stalno smo ponavljali da je Osijek puno bolja momčad od Zire, da je Hajduk zicer za prolaz protiv Ružomberoka, a Rijeka ima velike šanse kontra Elfsborga. Proliveno je dosta tinte uoči tih utakmica, Slavonci i Dalmatinci, pa i oni s Kvarnera, hrabrili su se - pa nećemo ispasti valjda od tih nogometnih diletanata, stanovnika treće, četvrte, pa i pete, lige europskog nogometa. No kolika god bila hrvatska bahatost, Osijek i Hajduk pokazali su da je još veća njihova nemoć, pa su na kraju i stradali od tih "diletanata".
Ovo je realnost
Možda je nakon očajne večeri stiglo vrijeme da svi skupa pogledamo istini u oči i prihvatimo realnost hrvatskog klupskog nogometa u europskim okvirima. Ona nije lijepa, baš kao što sugeriraju rezultati Rijeke, Hajduka i Osijeka u trećim pretkolima Europske i Konferencijske lige, ali svima će nam biti lakše ako se prestanemo zavaravati i živjeti u zabludama, utemeljenima na prošlosti i rezultatima reprezentacije, koje hrane uvjerenje da su naši klubovi u prvom redu iza onih iz liga Petice.
Prihvatimo li stanje stvari kakvo ono uistinu jest, ubuduće ćemo gledati manje ružnih scena poput onih na Poljudu, gdje se, nakon minimalnog poraza Hajduka od Ružomberoka, našlo divljaka koji su se htjeli fizički obračunati s čelnicima Hajduka u svečanoj loži. Dostupne informacije kažu da su se usijane glave relativno brzo smirile i zaustavile, iako se u jednom trenutku činilo da bi situacija mogla izmaknuti kontroli. Zapravo, bilo bi predivno kada bi svaki od tih nezadovoljnika, kao i onih koji jednako razmatraju ishode utakmica Rijeke i Osijeka, uz nizanje psovki na račun uprava, stručnih stožera i igrača, objasnio zbog čega vjeruje da je klub za koji navija bar za klasu bolji od Ružomberoka, Zire i Elfsborga. Europski dosezi iz ne tako davne prošlosti u toj priči sigurno nisu neki jaki argument.
Naime, svi skupa se vrlo često ponašamo kao da su hrvatski klubovi česti sudionici skupina UEFA-inih natjecanja, kao i bar osmina finala. Razlog za to je selektivna memorija, odnosno tendencija da, kako bi to rekla Gabi Novak u pjesmi, pamtimo samo sretne dane. Tako je, na primjer, svakom navijaču Hajduka u glavi četvrtfinale Lige prvaka otprije trideset godina, začinjeno nostalgičnim pričama o europskim četvrtfinalima i polufinalima iz vremena kada je postojala Jugoslavija. I kad je Hajduk doista bio velik i ugledan klub. U bivšoj državi, ali i Europi. Zbog toga na jugu smatraju da bi njihov klub morao biti respektabilan čimbenik u europskim natjecanjima, a pri tome zaboravljaju rezultate iz bliže prošlosti i ispadanja od klubova za koje nitko od nas nije ni znao da postoje dok ih ždrijeb nije spojio s Hajdukom. Zapravo upravo u tome i jest poanta priče za Hajduk i Osijek, ali i Rijeku, bez obzira na to što ju je sustav natjecanja nakon ispadanja od Elfsborga preusmjerio iz kvalifikacija Europske lige u kvalifikacije Konferencijske lige.
Jednostavno, ako se takav ishod dogodi jednom ili dva puta u deset dvoboja na međunarodnoj sceni, onda možemo razgovarati o anomaliji koja izaziva ljutnju i frustraciju. Međutim, potpuno je druga priča kada ispadanja uredno stižu u sučeljavanjima sa suparnicima iz zemalja koje bahato smatramo nogometnom egzotikom, zato što je naša reprezentacija znatno uspješnija od njihove. U tom slučaju samo možemo razgovarati o pravilu, odnosno realnosti.
Nije tajna da je aktualni UEFA-in koeficijent hrvatskog klupskog nogometa solidan ponajprije zahvaljujući Dinamovim dosezima u posljednjih petnaestak godina i povremenim bljeskovima Rijeke. Modri su napravili kiks samo u sezoni 2017./18., kada ih je iz kvalifikacija Europske lige izbacio albanski Skenderbeu. No tu nije sve crno ili bijelo. Naime, Dinamo je imao solidan broj neuspjeha u kvalifikacijama, ali je curio iz kvalifikacija Lige prvaka u Europsku ligu i ostajao na međunarodnoj pozornici. Primjerice, prošle sezone je na taj način stigao do Konferencijske lige, kada je Sergej Jakirović stavio svoj trenerski potpis pod poraz od Ballkanija s Kosova.
Zabluda
To nas dovodi do još jedne točke koja pokazuje da svi skupa živimo u zabludi kada mislimo da je hrvatski klupski nogomet bitan čimmbenik u europskim natjecanjima. Naime, UEFA je uvela Konferencijsku ligu prije tri godine, u sezoni 2021./22. Tada su se do faze natjecanja po skupinama probile momčadi iz zemalja poput Armenije, Azerbajdžana, Estonije, Finske, Gibraltara, Kazahstana, Slovačke i Slovenije. Hvatskih klubova nije bilo u toj priči.
Dvanaest mjeseci poslije na popis zemalja čije su momčadi osjetile čari natjecanja po skupinama Konferencijske lige upisali su se Kosovo, Latvija, Lihtenštajn, Litva i Republika Irska, a lani su se tu pojavili Island i Farski Otoci. Naravno, dosta njih je curilo iz kvalifikacija Lige prvaka, kroz kvalifikacije Europske lige, baš kao i Dinamo prošle sezone. Modri su, nije na odmet podsjetiti, jedini hrvatski klub koji je do sada nastupio u nekoj od skupina Konferencijske lige.
Prema tome, najsvežija ispadanja Hajduka i Osijeka nikako ne mogu biti ugurana pod definiciju kiksa, jer to su bili dvoboji u koje su oba suparnika ušla sa solidnim izgledima za prolaz, bez obzira na njihova imena. Što prije prihvatimo tu grubu činjenicu, to prije ćemo možda jednog dana doći do razdoblja u kojem dosta hrvatskih klubova više neće biti prolaznici u Europi.
Pogrešni koraci
Nakon crne europske večeri navijači Hajduka su u svom uobičajenom stilu na rubu "pucanja" i rastjerivanja svih s Poljuda, a razočarani su i navijači Osijeka. Razumljivo i s pravom. I nije to samo zbog šamara dobivenih od Ružomberoka i Zire nego i zbog svega što se događa na Poljudu i Opus Areni. Zbog pogrešnih poteza i politika koje baš i nemaju smisla.
Navijači Osijeka su očekivali puno, za sada ne dobivaju ništa. Slatkorječivi sportski direktor Jose Boto ih je hrabrio, ulijevao nadu, obećavao, najavljivao "do početka sezone imamo kompletno složenu momčad"... Doveo je na Pampas talijansku trenersku nadu Federica Coppitellija, predstavljeno je to kao "dolazi nam mladi trener koji će jednoga dana raditi velike stvari". No navijači Osijeka nemaju strpljenja za to što će se dogoditi jednoga dana, oni nešto veliko na Opus Areni žele gledati sada. Predugo i strpljivo čekaju. Prema svim najavama, sad je trebala vladati idila na zapadu grada, a početak nove sezone je - živi očaj. U domaćem prvenstvu poraz od Šibenika, pa Dinama, onda prodaja najboljeg igrača Ramona Miereza, sad priče od odlasku Darka Nejašmića, prodaja mladih igrača i kupnja onih za koje je malo tko čuo i koji se tek trebaju dokazati... Na neke stvari uprava i sportski direktor nisu mogli utjecati, ali za mnoge su krivi i trebaju preuzeti odgovornost i krivnju na sebe. Posebice nakon ovog europskog kraha. Iz današnje perspektive se vidi da momčad nije dobro slagana, što zbog kupovne mogućnosti, što zbog neznanja i lakog odricanja. Kad je već tako, krive korake ne treba sakrivati i "peglati" nekom višom silom, nego ih pokušati ispraviti. Coppitelli ima siromašan, i brojkom i kvalitetom, roster, u Bakuu, kad su neki igrači padali s nogu od grčeva, nije imao koga uvesti u igru. Na klupi nekoliko ljudi, sve neiskusni mladac do mladca. Mnogi će reći, nije Talijan ništa kriv, radi i raspolaže onim što ima, ipak, dio krivnje je i na njemu. Trebao se suprotstaviti Botu u prodaji pojedinaca, nagovoriti ga da malo pričeka, jer kako se nekoga odricati u situaciji kad mu nisi doveo zamjenu. Za Osječane je ljeto počelo katastrofalno, ostali su pred vratima Europe, u domaćem prvenstvu imaju nula bodova i jedino što ih može tješiti jest da je prvenstvo tek počelo i da ima vremena za popravak.