Još je jedna teška i turobna sezona iza NK Osijek. Drugu godinu zaredom Bijelo-plavi su navijačima priuštili strepnje oko prvoligaškog statusa. Lani su upali u tu poziciju nizom loših rezultata u drugom dijelu prvenstva, a sada su u problemu bili od samog početka prvenstva i vodili zahtjevnu bitku za bijeg s dna.

Je li moralo biti tako? Nije. Međutim, splet okolnosti i krivih odluka doveli su do potpunog raspada na terenu. Ipak, u prvi plan jednostavno moramo staviti ozljede. One su desetkovale igrački kadar do te mjere da nam se teško sjetiti se trenutka kada izvan pogona nije bilo manje od pet-šest igrača. I to važnih igrača. Nije to traženje alibija ili nešto slično, već činjenično stanje koje je itekako utjecalo na ambicije Bijelo-plavih. Istina, nije Osijek imao momčad za velike stvari, ali još manje se ona trebala naći u grčevitoj borbi za prvoligaški život. Sad kada je NK Osijek preživio, a dojmovi se slegnuli, iz toga doista treba nešto naučiti i krenuti ispočetka. Iz korijena. Bijelo-plavi su potpuno izgubili identitet, a to su najbolje oslikavale muke koje su imali na svom terenu.

GOJKO MITIĆ

Samo četiri domaće pobjede

Naime, u nedavno završenoj sezoni na Opus Areni uspjeli su pobijediti samo četiri puta, što je nezapamćeno loše ostvarenje u HNL-u. Na početku se nije dao naslutiti takav rasplet. Osijek je s trenerom Simonom Rožmanom krenuo igrati zanimljiv nogomet. Igralo se brzo, stvarale su se prilike, bilo je "sadržaja", kako je on to volio reći, ali izostalo je ono najvažnije - pogodci. Možda zbog toga što je početne utakmice zbog ozljede propustio Arnel Jakupović, možda čisto zbog zle kobi, ali Osijek je u prvom krugu prvenstva igrao dobar nogomet. No zbog tog problem s realizacijom Rožman je odustao od napadački orijentiranog načina igre i ubrzo - poginuo. Naslijedio ga je Željko Sopić, čiji je mandat bio obilježen brojnim ozljedama koje su ga prisilile na stalna kemijanja i traženja nekonvencionalnih metoda. Nije uspio donijeti željeni pomak. Na klupi se zadržao pet mjeseci i u tom razdoblju Osijek je pobijedio samo jednom. Zato ga je krajem veljače zamijenio Tomislav Radotić, koji je uspio zabilježiti pet pobjeda (više nego oba njegova prethodnika zajedno, nap.a.), stabilizirao je momčad, u jednom se trenutku činilo kako Bijelo-plavi idu uzlaznom putanjom te da će se dokopati mira sredine tablice, ali "čarolija" je iznenada nestala jer Osijek nije bio u stanju pobjeđivati kod kuće. Na kraju se sve pretvorilo u iscrpljujuće iščekivanje potvrde prvoligaškog statusa, što se dogodilo tek dva kola prije kraja, a moglo se, pa i moralo dogoditi mnogo prije. Na tom putu Osijek je postao momčad od koje nitko ne zazire, što je možda i najveći gubitak. U međuvremenu su se događale i tektonske promjene u klupskoj organizaciji jer su nakon pet i pol godina odstupili predsjednik Ferenc Sakalj i direktor Vladimir Čohar. Njihov odlazak navijači su pozdravili s oduševljenjem, a na čelo kluba stigla je mlada i ambiciozna predsjednica Alexandra Vegh.

GOJKO MITIĆ

Nova stranica

Njezin dolazak morao bi označiti početak novog razdoblja za NK Osijek. Promijenit će se puno toga, u to nema sumnje. Proračun će biti manji, dolaze novi ljudi, ali sve to ne mora nužno značiti i korak unatrag. NK Osijek suočit će se s onom židovskom kletvom "dao Bog da imao, pa nemao", ali ako se stvari pametno poslože, ako se napravi kvalitetan temelj iz kojeg će se provoditi daljnja selekcija, za NK Osijek ima nade. Taj će proces potrajati, ali nakon onakve sezone novi početak jednostavno se nameće kao nužda. Zapravo, predsjednica ima veliku priliku jer gore od ovoga ne može. Zapravo, može, ali to bi onda značilo gubitak prvoligaškog statusa, a o tome doista ne želimo ni razmišljati. Nije čudna psihoza koja okružuje NK Osijek u ovom trenutku. Neizvjesnost je velika. Puno igrača sigurno odlazi, dio će ih vjerojatno biti transferiran kako bi se došlo do novca koji će popuniti proračun koji je navodno zaokružen i nije sporan. Puno će ovisiti o novom sportskom direktoru, Nizozemcu Kennethu Zandvlietu, ali i hoće li Radotić ostati ili pak odlazi. Posljednjih je godina upravo u sportskom segmentu kluba bilo previše pogrešnih odluka. Osijek više nije u poziciji razmišljanja o visokim rezultatskim ambicijama. Naravno, to ne znači odreći ih se, već samo realno i trijezno komunicirati prema navijačima u kakvoj se poziciji klub sada nalazi. I upravo je u tome najveća odgovornost Alexandre Vegh. Put na koji je krenula neće biti posut ružama, ali ponekad je tegobniji put onaj ispravniji. Na kraju prošle sezone u ovom osvrtu smo napisali "ne ponovilo se". I nije se ponovilo, već je ispalo još i gore.

I zato treba krenuti ispočetka. Zaboraviti sve što je bilo jučer te se potpuno posvetiti stvaranju novih odnosa i drukčijeg razmišljanja. I prije svega, teško raditi na povratku posve izgubljenog indentiteta.