Nogometaši Osijeka su u susretu s Istrom 1961 opet uspjeli nadmašiti sami sebe. U jednoj teškoj sezoni uspjeli su odigrati uvjerljivo najgore poluvrijeme. U prvih 45 minuta gledali smo poražavajuću sliku momčadi koja bi mogla i morala igrati bolje. Na kraju je stigao i poraz od 1:0...

Ako već ne može bolje, onda bar hrabrije. Teško je, doista teško, objasniti mentalni sklop Bijelo-plavih. Prilike za konačno zaključenje ove mučne sezone i rješavanje pitanja ostanka u eliti redaju se jedna za drugom, a nogometaši Osijeka odlučili su šutke promatrati kako dolaze i odlaze. Njihovi jedini konkurenti u toj borbi, Vukovarci, valjda su se već pet puta pomirili s napuštanjem prvoligaškog društva, ali Osijek je očito odlučio neizvjesnost držati do samog kraja prvenstva.

Dva su kola ostala, četiri boda više u korist Osijeka, što upućuje na to da Bijelo-plavi i dalje drže rasplet u vlastitim rukama. No takav zaključak donio bi samo onaj tko ne gleda njihov nogomet. Kako Osijek igra i izgleda na terenu, jasno je da uopće nije krojač svoje sudbine, nego će najvjerojatnije ovisiti o drugima. Konkretno, za početak o Varaždinu. Ako Varaždinci u petak pobijede ili remiziraju s Vukovarom 1991, Osijek će i matematički ostati prvoligaš. I to je jedina ozbiljna nada, jer uzdati se u priču u kojoj će Bijelo-plavi nešto sami učiniti više nema smisla.

Promašen izbor

Zapravo je teško pronaći riječi koje bi na dobar način opisale koliko je Osijek loše izgledao u prvih 45 minuta utakmice protiv Istre 1961 na svojoj Opus Areni.

- Nikome kome je Osijek pri srcu nije lako. Naša je igra u prvom poluvremenu meni neobjašnjiva. Bez očekivane razine zalaganja i energije. Postavili smo u početnu momčad dosta mladih igrača jer sam od njih htio dobiti energiju, što sam im i rekao na sastanku uoči utakmice, trebala je biti ta neka energija. Bio sam spreman da će možda griješiti, no očekivao sam veći impuls, a ne da ja uz aut-liniju sprintam više nego oni na terenu. Dakle, baš užasno prvo poluvrijeme, bez ičega. Drugo je već bilo korektnije, dobili smo određenu dinamiku, protok lopte nam je bio brži, stvorili smo neke šanse iz kojih smo mogli zabiti, ali ni to nije bilo ništa posebno. Ne znam, meni je neshvatljivo da se tako važnu utakmicu može odigrati tako loše. Nastavljamo našu borbu - rekao je vidljivo potreseni Radotić nakon susreta.

Tomislav Radotić

GOJKO MITIĆ

Zaboravio je dodati - borbu protiv samih sebe. Najveći dio onih koji su gledali taj susret bez razmišljanja će prst krivnje uperiti u - Radotića. Prije svega zbog izbora momčadi. Ne možeš takav susret početi s toliko mladih igrača, među kojima su i neki koji su posljednje minute odigrali prije pola godine, poput Nike Farkaša. Takva odluka više sliči propalom eksperimentu negoli ozbiljnoj ideji.

Nema pravog objašnjenja

Te priče o “našoj djeci” imale bi smisla u situaciji da Osijek ima osiguran prvoligaški status, no očekivati od tih golobradih mladića da vade kestenje iz vatre u najmanju je ruku neozbiljno. To više što se Radotić samo tjedan dana prije bio raspričao o potrebi “postupnog i pametnog” razvijanja mladih igrača. Odlukama koje je donio uoči susreta s Puljanima sam je sebi skočio u usta. Nažalost, te probleme s kojima se suočava pokušao je objasniti na posve pogrešan način.

- Nemam profile igrača kakve trebam, pa sam prisiljen stalno tražiti alternativna rješenja. Ne bježim od odgovornosti. Kada momčad tako izgleda kao mi u prvih 45 minuta, onda je to samo do trenera. Jesam li promašio u pripremi utakmice ili je u pitanju nešto treće? Nemam pojma. Jednostavno ne mogu objasniti zbog čega nam se događaju ovakva izdanja - zaključio je Radotić.

Svatko tko je gledao taj susret imat će neko svoje objašnjenje za Osijekovu čistu nemoć, strah ili što god to već jest. Izgleda kao da momčad ne želi, a to sigurno nije tako. Pravo pitanje je zašto momčad ne može. Na njega nitko nema dobar odgovor, čak ni njezin trener. Tomu se nema što dodati.

Ostaje samo još jedno pitanje. Bijelo-plavi, pa zar vam nije neugodno?