Osijek opet izgleda kao momčad. Radotić oživljava nogometaše koji su do njegova dolaska bili zapostavljani
Otkako je na klupu sjeo Tomislav Radotić, Osijek je u tri susreta uzeo sedam bodova, pobjegao s posljednjeg mjesta, a uz to je uspio napraviti i razliku od četiri boda u odnosu prema "fenjerašu" Vukovaru 1991.
Ipak, Radotićev početak nije baš do kraja bajkovit jer nakon dvije uzastopne pobjede njegova momčad nije uspjela zabilježiti i treću. Gorica je ostala neporažena na Opus Areni, ali kako se slikovito izrazio nedvojbeno najveći dobitnik dolaska Radotića na trenersku poziciju, kolumbijski veznjak Mateo Mejia, "za nas tri boda predstavljaju način na koji smo odigrali susret protiv Gorice".
“Plan igre" postaje sve jasniji
Radotić je, pak, u svom inauguracijskom govoru podvukao "ne smijemo se zadovoljavati malim stvarima": Ipak, ta poruka možda će pravi smisao imati u bližoj budućnosti jer danas se doista treba zadovoljavati i malim stvarima nakon svega kroz što je osječka momčad prolazila, a još će i prolaziti ove sezone. Osijek nije pobijedio Goricu, pa će ostati određeni gorak okus najviše zbog propuštene prilike. Moglo se Vukovaru 1991 pobjeći na šest, a Gorici se primaknuti na samo jedan bod. No naučili smo već kako s Osijekom ništa nije jednostavno, uvijek se mora ići težim putem. Radotić polako pronalazi svoj put. I to nije mala stvar.
- Veseli me što sam tijekom utakmice vidio stvari koje radimo na treningu. Od otvaranja igre, preko izlaska iz suparničkog pritiska, akcija iz prekida, igre u međulinijama, iz zone u zone, dinamike, kako je lopta išla. Puno je tih nogometnih segmenata koji su bili na dobroj razini. Treneru je uvijek važno dobiti pozitivne povratne informacije od momčadi kada je plan igre u pitanju - rekao je Radotić.
Osijek se praktično cijele sezone najviše muči u sredini terena. Najvećim dijelom jer su mu ozlijeđeni neki ključni igrači poput Luke Vrbančića i Stanislava Šopova, koji su uoči sezone zamišljeni kao glavni pokretači napadačkih akcija. No Radotić malo-pomalo pronalazi nova lica za te uloge dok se ozlijeđeni ne vrate.
Mejia i Petrusenko
Prije svih to se odnosi na Matea Mejiu. Kolumbijac je zimus stigao vrlo tiho iz redova Vukovara 1991. Posljednji se priključio pripremama u Turskoj, ali ga je tadašnji trener Željko Sopić zbog nejasnih razloga posve gurnuo u stranu. Koliko je bio u krivu, jasno se vidjelo u posljednja tri susreta pod Radotićem. Mejia je postao standardan i ne samo to, odmah se nametnuo kao pravi motor igre Bijelo-plavih. U oba domaća susreta bio je najbolji čovjek na terenu kojeg je pun teren. Imao je sportski direktor Alen Petrović dobar osjećaj u vezi s Kolumbijcem jer mu je na ciljniku bio još od ljetos.
No nas raduje povratak jednog drugog imena - Oleksandra Petrusenka. On je ljetos doveden kao pravo pojačanje, no ubrzo je upao u određene psihičke probleme, što je ostavljalo traga na njegovoj igri, pa ga dugo nije bilo u početnoj postavi. Posljednji je put startao još krajem studenoga prošle godine. Radotić ga se odvažio gurnuti u vatru u susretu protiv Gorice i nije pogriješio. Možda je ta odluka bila pomalo iznuđena zbog nedostatka veznih igrača, ali svakako je dobro što Radotić nije išao "izmišljati tolu vodu", već se vodio nogometnom logikom. I Petrusenko je odigrao vrlo dobru utakmicu.
- Vrlo sam zadovoljan Petrusenkovom igrom. Dobivamo sve bolju konkurenciju u momčadi, što je svakako važna spoznaja - zaključuje Radotić.
Stvari polako sjedaju na svoje mjesto. Još samo da je napokon riješiti taj gordijski čvor realizacije...
