Osijek u posljednje vrijeme pobjeđuje, ali se još uvijek teško izražava na terenu kada je u pitanju ofenziva. Problem je to koji bijelo-plave nogometaše prati već duže i za koji pravo rješenje nisu uspjeli pronaći ni Federico Coppitelli, ni Simon Rožman, ni Željko Sopić.

Još je nekako najbliže tomu došao Rožman na početku ove sezone, kada je Osijek igrao atraktivno, stvarao prilike, ali "štekala" mu je realizacija. Sudbina je htjela da baš u tom razdoblju nije mogao računati na Arnela Jakupovića, koji je dokazano najbolji realizator u osječkoj momčadi. Tada je bio ozlijeđen, a kada se vratio na travnjak, taj početni entuzijazam koji je pokazivala momčad počeo je kopnjeti, pa je Osijek brzo zapao u krizu igre, a posljedično i rezultata.

“Fox in the box"

Još u vrijeme dok je Coppitelli sjedio na klupi osječke momčadi, znali smo se zapitati, gledajući ga tijekom priprema na treniznima koliko je jednostavan i precizan u realizaciji, zbog kojeg se razloga Jakupovića najmanje koristi tamo gdje se najbolje osjeća, u kaznenom prostoru. Te je prve godine još bilo kako-tako, jer je zabio deset pogodaka u prvenstvu i Kupu, no uvijek je nekako ostajao dojam kako se njegov stvarni igrački potencijal ne iskorištava na najbolji mogući način. Ljetos je tijekom priprema izgledao odlično. Rastrčan, raspoložen, s liderskom crtom u sebi. No uoči sezone se ozlijedio, propustio prva tri kola, u četvrtom protiv Hajduka zaigrao je možda pomalo i nasilu, a poslije se sve počelo raspadati. Jakupović nije tip napadača koji će bjesomučno trčati i kroz to sam sebi stvarati prilike. On je "špica" fine tehnike, odličnog pregleda igre, sposobna i razigrati momčad, ali realizacija je njegovo najjače oružje. Engelzi bi rekli "fox in the box". Nažalost, Osijek već duže nema igru za taj tip napadača, što je zapravo prava šteta. Jakupović je samo još jedan u nizu primjera kako Osijek ne zna do kraja iskoristiti potencijal koji ima u momčadi, najčešće zbog trenerskih ideja.

Izazov za Radotića

Sopić je Jakupovića, recimo, u jednom trenutku smjestio na klupu jer ne trči dovoljno. No ubrzo je shvatio u kakvoj je zabludi jer boljeg napadača od njega nije imao, bez obzira što se nogomet gotovo posve pretvorio u atletiku. Nisu bitni pogodci, asistencije, potezi, nego koliko je koji igrač pretrčao kilometara. Nogometni romantici rekli bi "takvi i trebaju trčati za igrače poput Jakupovića". U cijelom tom kolopletu događaja Jakupović se prilagodio i pretovrio u altruista, koji češće druge gura u prilike, što se ne pokazuje kao idealno rješenje. O tome svjedoči i posljednje istraživanje CIES-a, prema kojem je Jakupović četvrti napadač u Europi po broju pasova kojima upošljava suigrače koji utrčavaju u prazne prostore iz kojih dolaze prilike za pogotke. Možda bi Osijek više koristi imao od lopti kojima će se upošljavati Jakupovića u izglednim situacijama za pogotke nego ovako. U svakom slučaju, za trenera Tomislava Radotića mogao bi biti zanimljiv izazov pronaći način na koji će momčad bolje iskorsititi svog najboljeg realizatora.

Zapravo, to se nameće i kao nužda, jer ne treba zaboraviti kako je Osijek i dalje najneefikasnija momčad SHNL-a...