NK Osijek bio je prisiljen promijeniti i drugog trenera ove sezone. U nju je krenuo sa Simonom Rožmanom, a negdje krajem listopada zamijenio ga je Željko Sopić. No u nogometnom ruletu kuglica se nije zaustavila ni na njegovu broju. Iskreno, pripadali smo onoj skupini ljudi koja je tada vjerovala kako je Sopić sposoban preokrenuti Osijekovu sudbinu. Stigao je s etiketom "trenera mangupa", koji je sposoban izazvati pozitivan šok. Da, ali možda u nekoj drugoj sredini. U spirali čudnih odnosa koji su vladali u bijelo-plavom taboru ugašen je i njegov "borbeni duh". Glasan je, pa ako hoćete ponekad i "lajav", ali takav je samo trenerski. U nekoj običnoj priči kada popijete s njim kavu, shvatite koliko je zapravo "običan tip iz kvarta". Ona klasična priča "služba je služba, a družba je družba". Nismo se slagali s nekim njegovim nastupima, odlukama i potezima. Vjerojatno je isto bilo i s njegove strane prema nama. No na rastanku je pokazao veličinu. Bez ijedne riječi zamjerke s porukom "doista vjerujem da će NK Osijek ozdraviti na svim razinama" rastali smo se od njega s "knedlom u grlu". Naravno, zbog ljudske strane priče. S poslovne strane možemo reći samo - hvala Bogu. I za klub i za njega samog jer su se posljednji tjedni njegova mandata pretvorili u čisto mučenje. Došao je prepun samopouzdanja i energije, ali njegove metode rada kojima je planirao izvući Osijek iz rezultatske gabule jednostavno nisu pale na plodno tlo. Jesenas su ga pratili nevjerojatni problemi sa zdravljem igrača. Nerijetko je morao biti više iluzionist nego trener jer jednostavno nije imao s kim. Međutim, nogometno okruženje je beskrupulozno. Tko te pita imaš li ili nemaš, pita samo možeš li ili ne možeš. Ispostavilo se kako Sopić nije mogao. Pokušao je primijeniti formulu s pomoću koje je spasio Goricu od ispadanja. No Osijek nije Gorica. Osijekovi igrači su ipak razmaženiji i osjetljiviji. U Gorici je imao ono što u Osijeku nije pronašao ili stvorio - ratnike. Imao je grupu koja je zapravo bila izgubljena, balans koji je tražio nije dobio ni tijekom zimske stanke, kada je sam birao određene igrače koje je doveo za popravak krvne slike. Na kraju je počesto ustvrdio "izgledali smo bolje jesenas sa svim onim problemima nego sad kad smo se ekipirali". Jednostavno, nije uspio pronaći potrebnu kemiju s momčadi. Događa se u nogometu. Uz sve to samopouzdanje koje je emitirao brojke su mu bile užasne. U 13 utakmica koliko je vodio Osijek uspio je zabilježiti tek jednu jedinu pobjedu. I tome se jednostavno nema što dodati i isprazno je tražiti problem negdje dalje. On je bio i ostao na terenu. Nije uspio udariti nikakav pečat na igru, momčad je izgledala konfuzno i dezorijetirano. To je slika koja će ostati, a što je bilo na treniznima, široj publici ionako nikada nije bilo važno. Jednostavno Sopić i momčad nisu pronašli istu valnu dužinu. Točka, i zato se završilo. Netko je rekao "završava se loše jer se inače ne bi završavalo". I to je tako jer nogomet je sve samo ne egzaktan. U Sopićevu slučaju čak do te mjere da ne možemo, naravno isključivo s rezultatske strane, reći ni "bilo je lijepo dok je trajalo". Više nije Osijekov trener, ali ostao je - čovjek. I to je na kraju najvažnije. Otišao je s jednom zanimljivom misli "ovdje sam naučio sve što nisam trebao".
I otišao je u suton. Više sreće, Željko, u nekom drugom klubu..