Osijekova agonija nastavljena je i na gostovanju kod Lokomotive. Još jedna blijeda i bezidejna partija bijelo-plavih nogometaša samo je dodatno pojačala dojam kako su oni glavni kandidati za ispadanje iz elite hrvatskog nogometa. Situacija je sad postala baš ružna. Ne samo zbog loših rezultata već i zbog onoga što Osijek emitira na terenu, a to je doslovno “bez slike i tona”. Teško je gledati momčad koja po potencijalu sigurno može i mora više kako se muči i utapa u potpunoj organizacijskoj i napadačkoj nemoći. Osijekov nogomet svodi se na samo jedno - “nabijačina na tisuću načina”. Nema žara, nema kompaktnosti, nema ničega. Ovaj put sreća se zakratko osmjehnula Osijeku jer je ničim izazvan uspio povesti, i to, kako se kaže, “u najboljem trenutku”, u posljednjoj minuti prvog dijela susreta. Time su trebali dobiti mogućnost dogovora u svlačionici kako nastaviti susret, ali u drugom poluvremenu opet je, tko zna koji put, sve otišlo kvragu.

Sopić mora otići

Kako i ne bi kada Osijek jednostavno nema jasno vidljiv plan igre. Ma bolje i ne ulaziti u bilo kakve analize jer se jednostavno tu nema što analizirati. Osijek je preloš, a uz sve to uporno mu se događaju početnički propusti. Taj susret u Maksimiru morao bi biti posljednji Sopićev “rodeo” na klupi Bijelo-plavih jer očito je kako nije uspio doprijeti do momčadi i u njoj stvoriti potrebnu kemiju. Izglednu smjenu komentirao je na sebi svojstven način:

- To je na ljudima u klubu. Ja sam došao pomoći, naravno da u ovoj situaciji nije dobro kada imamo tri boda manje od Vukovara. Što god da sada kažem, bilo bi neumjesno i bezveze. Osijek ima sve da se spasi, hoće li to biti sa mnom ili s nekim drugim, to je na Upravi. Mogu tu biti Sopić, Bjelica, Zekić, Mourinho, ali ne možete pokloniti dva gola. Mislim da sam smiren i realan, ne možemo dobiti onakav gol, odnosno skriviti penal, iz kontre i u trenutku kad vodimo 1:0. Morali smo pokazati više pameti. Sljedeći put neću nikoga poslati na skok kod kornera - pričao je Sopić nakon susreta.

Sljedeći put? Teško će ga biti. Sopić jednostavno nije uspio pokrenuti Osijek od trenutka kada je krajem listopada na klupi naslijedio Simona Rožmana. Ode li, što bi jedino imalo smisla u ovoj situaciji, ostavit će Osijek u goroj situaciji negoli ga je zatekao kada je stigao nakon 11 kola. Tada su Bijelo-plavi bili deveti s istim brojem bodova kao i posljednjeplasirani Vukovar 1991, a danas su oni na samom dnu s tri boda manje od Vukovaraca, a pogled prema gore uopće ne izgleda obećavajuće jer, recimo, osmoplasirana Gorica “bježi” čak devet bodova. Situacija postaje krajnje dramatična. Još nije bezizlazna, ali kako sada izgledaju igra i govor tijela momčadi, posve je jasno kako je Osijek sa Sopićem na kormilu jednostavno osuđen na najgori mogući scenarij. Nisu mu prošle stalna galama i “borbene fraze”. Toj krajnje čudnoj momčadi očito treba nešto drugo jer na Sopića jednostavno ne reagira. Ne danas, već praktično od samog početka. Bilo je na tom putu objektivnih problema, ali Sopić vidljivo nije s kompletnom situacijom “hendlao” na pravi način, i to je jedina istina. Isprazna je priča “nije on jedini odgovoran”. Na događanja izvan terena nije mogao utjecati i s time se možemo složiti, ali nije uspio utjecati ni na ono zbog čega je doveden. Na igru, događanja na samom terenu. Osijek je posve bezglav, izgubljen, Osijek je razbijena vojska, a za to može biti odgovoran samo trener i nitko više.

Tko će donijeti odluku?

Jučerašnji dan, vrlo vjerojatno, prošao je u dramatičnim konzultacijama o tome što i kako dalje. Tko je sve u njima sudjelovao pitaj Boga. Nova predsjednica Alexandra Vegh ih je vodila, a puno toga moralo bi se pitati sportskog direktora Alena Petrovića. Ako nije, onda na Opus Areni definitivno više baš ništa nema smisla. Predsjednica je pokazala volju i entuzijazam za razgovore, međutim, za njih više nema nimalo vremena jer Osijeku sada trebaju odluke. Brze i efikasne. Predsjednica, stavili bismo ruku u vatru, nema dovoljno iskustva kako bi sama mogla donijeti odluku na planu koji je isključivo vezan uz sportski sektor u ovako osjetljivom trenutku. Zapravo je najvažnije pitanje tko će biti lud ili ludo hrabar sjesti na užarenu klupu Bijelo-plavih u ovako škakljivom trenutku. Osijek treba čovjeka koji će biti sposoban napraviti instant-preokret u momčadi. Zato se nameće opcija hrvatskog trenera. Postaviti stranog stručnjaka, u ovako osjetljivom trenutku, kojeg bi mučila jezična barijera, te doslovce ne bi znao ništa o problemima koji tište momčad, te o prednostima i manama igračkog kadra, bio bi čisti avanturizam. Takvo što Osijeku najmanje sada treba. Trenutak je u kojem pogreška pri izboru novog trenera više jednostavno nije dopuštena. Kako god bilo, Osijek bi danas morao imati novog trenera. Sve drugo bilo bi izuzetno neozbiljno i samo bi dodatno produbilo groznu situaciju iz koje se izlaz sve više sužava. 

MARKO LUKUNIĆ/PIXSELL