Nogometaši Osijeka već više od mjesec dana čekaju na prvenstvenu pobjedu. Remijem protiv Varaždina uspjeli su bar prekinuti negativan niz od tri uzastopna poraza, ali zbog toga nitko neće otvoriti šampanjac.

Više od samog trenutačnog plasmana Bijelo-plavih zabrinjava njihova napadačka jalovost. U početku sezone ona je bila izražena kroz brojne promašaje stvorenih prilika, a u posljednjih mjesec i pol dana manifestira se kroz sve manji broj kreiranih situacija za postizanje pogotka. Novi trener Željko Sopić očito je krenuo od temelja. Prvi želi učvrstiti obranu, a onda će se početi baviti organizacijom igre i ofenzivom. Boravak na samom dnu tablice nije poželjna slika, no sreća u toj nesreći je što ni pozicije pri vrhu tablice nisu udaljene svjetlosnim godinama. Sedam bodova dijeli Osječane od trećeg mjesta, što nije teško dostižno ako će Bijelo-plavi napokon početi pobjeđivati.

Rezervirani "veznjaci"

Sopić je u svom inauguracijskom izlaganju ustvrdio "nisu igrači zaboravili igrati nogomet". Toplo se nadamo kako je u pravu, ali očito su zaboravili možda i ono važnije - kako pobjeđivati utakmice. O tome najbolje svjedoči samo šest prvenstvenih pobjeda u cijeloj ovoj kalendarskoj godini. Gledajući susret protiv Varaždina, nije bilo teško zaključiti gdje je glavni izvor Osijekovih problema. On je bio u veznom redu. Teško je ozbiljno pritisnuti suparnika ako će "veznjaci" bježati od odgovornosti organizacije igre kao što su to činili tijekom susreta s Varaždinom. Bezbrojne lopte prema stoperima ili prema unatrag ubijale su ritam. Dok nam se dalo brojiti, nabrojili smo desetak situacija u kojima bi Bijelo-plavi došli na 30-ak metara od suparničkih vrata, a onda bi lopta bez pravog razloga završila čak i kod vratara Malenice. Otkako u momčadi nema Luke Vrbančića, ne sjećamo baš nijednog primjera u kojem se Osijekov vezni igrač odvažio s loptom u nogama osvojiti bar 20-ak metara. To je pokušao raditi Stanislav Šopov nakon što je ušao u igru u posljednjih pola sata, pa je igra Bijelo-plavih odmah dobila bar malo kvalitetniju dimenziju. Bez Vrbančića Osijeku nasušno nedostaje kreacije na sredini terena, a kada nje nema, onda mora patiti igra prema naprijed.

GOJKO MITIĆ

“Tajna veza"

Kada smo već dok organizacije igre, postoji možda još jedno rješenje. Ako već u momčadi imaš veznjake koji joj nisu vični, moglo bi se pokušati preko bočnih pozicija. Renan Guedes ima tehničke kvalitete za takvo što, ali njemu nasušno nedostaje odlučnosti i odvažnosti. S druge strane Roko Jurišić je više jurilica, pa se za njega trebaju otvarati koridori, negoli je sposoban sudjelovati u izgradnji napada. I tu nas nešto pomalo čudi. Naime, dok su po toj lijevoj strani ordinirali Bukvić i Omerović, ofenzivno su stvari izgledale baš dobro. Njih dvojica su bili osovina većine ofenzivnih akcija iz koji su dolazile dobre prilike za pogodak. I onda ih Rožman bez pravog razloga odlučio raspariti. Možemo se prisjetiti i vremena kada je isti tandem u izmijenjenim ulogama igrao na desnoj strani. I tada su se dobro razumjeli. Zbog nekog razloga njih dvojica imaju neku svoju "tajnu vezu" koja dobro funkcionira. Zasad se pokazuje bolje od bilo kojeg drugog rješenja koje se upari s Omerovićem.

Eto, čisto Sopiću za razmišljanje...