Nogometaši Osijeka na prvenstvenu stanku nakon prvih pet kola otišli su sa skromnim učinkom. Tri osvojena boda u pet susreta tek su nešto malo bolji rezultat negoli su ga Bijelo-plavi imali lani.

U biti s te rezultatske strane dosta je sličnosti s prošlosezonskim startom. Raspored je sličan jer su u oba navrata Osječani morali odraditi sva tri derbija u prvih pet susreta. Danas, a i prošle sezone momčad se tek slagala i ekipirala, pa nije bila spremna na pravi način, bar na rezultatskom planu, odgovoriti izazovima takvih susreta. Postoje i neke male razlike koje samo govore koliko nogomet nije egzaktan sport. Naime, lani su Osječani imali samo jedan bod iz pet susreta, a zabili su četiri pogotka. Ove sezone na kontu imaju dva boda više, a zabili su tek jednom.

Čemu strah i grč?

Kako se god okrene, razočaravajuće je jedno i drugo, no danas se provlači nešto malo optimizma jer Osijek ne igra tako loše koliko ga je boljeg učinka koštala grozna realizacija. Prošle sezone mučio se s kreacijom prilika, sada ih, pak, stvara sasvim dovoljno, ali u završnici akcija nedostaje mirnoće i preciznosti. U tom vrtlogu problema kao i obično stradali su entuzijazam i samopouzdanje s kojim je osječka momčad krenula u sezonu.

Pojavljuju se prve sumnje u ispravnost procesa koji je započet ovog ljeta, ali to je uvijek tako kada nema rezultata. Sada treba stisnuti zube i izdržati sve te nevolje. Ono što nas pomalo već živcira su opet stare loše priče o strahu, grču ili ne znamo već čemu. Nije nam jasno koga se momčad boji, zbog čega igra u grču. Kao da žive i igraju pod nekakvim prijetnjama. Bez veze. U Osijeku postoji određeni rezultatski pritisak s kojim se možda neki od igrača još nisu susreli u karijeri, ali on nije toliko snažan da bi trebao utjecati na stav i ponašanje momčadi na terenu. Ostaje dojam da zapravo najveći psihološki teret igrači stavljaju sami sebi. Najbolji je primjer posljednji prvenstveni susret protiv Lokomotive. Kada je Osijek napokon zabio pogodak i poveo, iznenada se iz momčadi pretvorio u "bundevu". Sljedećih pola sata proveo je Osijek u čučanju pred svojim kaznenim prostorom, dao Lokomotivi mogućnost oporavka od knock-downa u koji su ju poslali vodećim pogotkom i naravno nije izdržao pritisak koji je omogućio suparnik. Tih pola sata gledali smo Osijek kakav nikada nismo voljeli gledati. Čak ni u doba kada je klupska opstojnost visila o koncu. Ne želimo gledati Osijek koji će se grčevito braniti protiv bilo koga, a najmanje protiv momčadi koje nisu bolje od njega. Još nevjerojatnije zvuči podatak koliko su mekani bili Bijelo-plavi u jednom razdoblju te utakmice. Naime, 40-ak minuta, negdje od kraja prvog poluvremena, pa sve do 80. minute nisu napravili nijedan prekršaj. Dajte, ljudi, tako se nogomet ne može igrati, a još se teže može pobjeđivati.

Problemi s mentalitetom

Obično se kaže kako je momčad ogledalo trenera. No u Osijekovu slučaju ta se izreka ne može upotrijebiti jer Rožman je baš suprotan karakter od većine tih anomalija koje iskazuje njegova momčad. Simon je oštar, odlučan, želi igrati brz, moderan, napadački nogomet, ali implantacija takvih ideja u osječku svlačionicu pokazuje se kao ozbiljan izazov. Od svih stvari uvijek je najteže promijeniti mentalitet. Osijek je to pokušao ubrizgavanjem svježe krvi kroz dovođenje novih igrača, ali zasad proces ide presporo. Prate ga objektivni problemi s ozljedama važnih igrača, ali one nemaju veze s mentalitetom. U biti, tek se protiv Lokomotive, s obzirom na prvo vodstvo tijekom susreta ove sezone, moglo vidjeti postoji li napredak na tom planu. Iskreno, nismo ga vidjeli. Zato će sad pod većim pritiskom od momčadi živjeti njezin trener. Rožmanov dosadašnji opus u Osijeku daleko je od bajnog. U 15 susreta samo tri pobjede, pet remija i sedam poraza, tek 37 posto osvojenih bodova i prošlogodišnji poraz u polufinalu SuperSport hrvatskog Kupa. Više razočaranja nego radosti. I kad već vučemo paralele s prošlom sezonom, onda ostaje nada kako će se nakon stanke Osijek opet pokrenuti. Naime, lani je to razdoblje od prve do treće reprezentativne stanke koja dolazi u studenom bilo najbolje. Može li se to ponoviti?

Uh, to je pitanje za milijun dolara jer će Bijelo-plavi u tih osam kola koja slijede čak šest puta igrati u gostima i samo dvaput na Opus Areni...