Kako pronaći lijek za neefikasnost koja je u prva četiri kola osječkoj momčadi nanijela priličnu štetu? Glavobolja s kojom se trener Simon Rožman svako jutro budi, ali i odlazi na počinak.

To sada više nije samo tehnički nego sve više i mentalni problem, jer vidljiv je gubitak samopuzdanja igrača kada se nađu u izglednim prilikama za pogodak. Udarci prema suparničkim vratima mlaki su ili posve neprecizni, a situaciju nije popravio ni povratak tek oporavljenog Arnela Jakupovića, koji je, bez ikakve dvojbe, najbolji realizator u redovima osječke momčadi.

Uoči sezone puno se polagalo na tom planu u Naila Omerovića jer je on na kraju prošlog prvenstva zabio neke pogotke koji su stvorili određeni optmizam.

Krila, zasad, ne pridonose

Međutim, tada smo upozorili da se najveća opasnost krije u samom Omeroviću, jer njega lako "prebaci" kada odigra dvije-tri dobre utakmice. Njegove brojke iz susreta s Hajdukom sugeriraju upravo to - "prebacilo ga". Omerović je izgubio čak 38 lopti tijekom utakmice, a imao je i 11 pokušaja ubačaja, od kojih baš ni jedan nije bio točan. Te brojke izazivaju sablazan, jer uz toliki broj izgubljenih lopti samo jednog igrača jako je teško razviti smislene napade. Omerović je jednostavno takav igrač, kada ga ide jadna je majka svakom suparniku, no kada ga ne ide, onda je jadna majka njegovoj momčadi. Problem je što se češće pojavljuje taj drugi Nail. Opet, ne bi bilo pravdeno baš sve svaliti na njegova leđa, ali trebao bi na terenu početi razmišljati nešto šire od ovog što trenutačno radi. Premda se Jakupović vratio, on sam ne može biti jamac prekida osječke serije susreta bez postignutog pogotka. Treba mu konkretna pomoć suigrača, a u prvom redu to su krilni napadači, od kojih Osijek na početku ove sezone ne dobiva očekivano. Rožman je pomalo iznenadio postavljanjem Čoline na desno krilo, jer David ipak nije rođeni ofenzivac. Živković, bez obzira na neiskustvo, to jest i oko njega se uvijek nešto događa jer je uz Jakupovića možda i najsnalažljiviji Osijekov igrač u suparničkom kaznenom prostoru. No, kako to obično bude kada su mladi igrači u pitanju, prvi je platio ceh neefikasnosti, pa je protiv Hajduka krenuo s klupe.

Simon Rožman

GOJKO MITIĆ

Promjena formacije

Treba li zbog neučinkovitosti krilnih igrača Rožman promisliti o promjeni same formacije, pa pokušati igrati s dva centralna napadača? To nije laka odluka, iako je takvu varijantu isprobavao na treninzima tijekom priprema, a znao se njome poslužiti i u završnici prošle sezone, što uopće nije izgledalo loše. Na kraju, za to se odlučio i u drugom poluvremenu susreta s Hajdukom, što je donijelo velik pritisak, koji je splasno tek nakon 20-ak minuta i drugog pogotka Hajduka. U prilog toj ideji može ići i to što se Yannick Toure teže snalazi u igri kada je leđima okrenut suparničkim vratima. Očito je on više igrač dubine i lakše mu je kada gleda prema prostoru ispred sebe. U tandemu s Jakupovićem možda bi dao više nego dosad, a, osim toga, tu poziciju napadača koji više traži dubinu može igrati i Omerović, pa možda i Živković. Uglavnom, varijacije na temu postoje, a ostaje samo pitanje kako složiti ljude uz dva napadača. U klasičnih 4-4-2, gdje bi na krilima bili Omerović i Šopov, ili više napučiti sredinu terena u sustavu 4-1-3-2 ili 4-3-1-2? Rožman, sigurni smo, vrti razne opcije u glavi kako bi konačno stao na rep tom zlu neefikasnosti, koji mu uništava moral i samopouzdanje momčadi. Opet, uvijek postoji crv sumnje i pitanje treba li odmah odustati od onoga što se uvježbavalo tijekom cijelih priprema. No trenutak kroz koji Osijek prolazi već je poprimio razmjere krize, jer nema drugog imena ako se u četiri uzastopna susreta ne postigne pogodak.

Krizne situacije obično zahtijevaju nekonvencionalna rješenja, bar privremena, dok se ne probije led i vrati kakav-takav mir. Osijeku, čini se, sada treba upravo jedno takvo rješenje kako bi prekinuo agoniju neefikasnosti u kojoj se našao.