Žive su rasprave oko razloga zbog kojih je Osijek stigao u poziciju u kojoj s nelagodom očekuje završnicu sezone. Prošle i pretprošle godine neizvjesnost je također okupirala bijelo-plavu svakodnevicu, ali tada je bila posve drukčijeg oblika.

Osijek je tek u završnicama te dvije prethodne sezone osiguravao nastup na europskoj sceni, što se tada doživljavalo kao priličan neuspjeh. Danas je slika mnogo neugodnija jer osječka momčad će se u posljednjih sedam kola boriti za očuvanje prvoligaškog statusa. Netko će reći da previše dramatiziramo, no istini treba pogledati u oči. Dva i pol mjeseca Osijek nije pobijedio u prvenstvenoj utakmici, što je još gore u tom je razdoblju osvojio samo jedan jedini bod. Bilo je ovakvih loših serija i prije. Recimo, u proljeće 2023. godine Osječani su bili u nizu od deset utakmica bez pobjede, ali su u njemu osvojili pet bodova. Kao i uvijek ovakva rezultatska potonuća plod su kombinacije čimbenika, ali nama se čini kako su u ovom slučaju ipak ključne bile zablude koje su načinjene prošlog ljeta u procjeni vrijednosti i selektiranju igračkog kadra.

Slaba "vatrena moć"

Za to je bio zadužen tadašnji sportski direktor Jose Boto. Kao glavni cilj tada je isticao "veću konkurentnost" i "manji bodovni zaostatak" za vodećim u SHNL-u. Danas, sedam kola prije kraja, Osijek za liderom zaostaje 25 bodova, isto onoliko koliko je zaostajao na kraju prošle sezone. No to su samo krute brojke koje neće otkriti što se zapravo iza njih krije. Krije se sezona u kojoj nijedna momčad nema posebnu dominaciju niti baš ruši sve pred sobom. I upravo se u tome ogleda sav Osijekov jad. Momčad je slagana na način da se ostavi prostor za daljnje dokazivanje mlađih igrača poput Matkovića, Bukvića, Omerovića, Cvijanovića ili Mikolčića. Načelno je ideja bila dobra, ali problem je bio u "nosećim zidovima" koji su srušeni potkraj ljetnog prijelaznog roka u prilično nejasnim okolnostima. Tu prije svega mislimo na transfere Ramona Miereza i Darka Nejašmića, koji su bili perjanice momčadi koja je sezonu prije jedva došla do četvrtog mjesta. I umjesto da se na tim temeljima momčad osjača, ona je bez njih ostala, pa su se navrat-nanos dovodili igrači koji su trebali biti novi temelj. No u nogometu, čak i u ovom suvremenom, takve stvari teško prolaze. Osijek tim odlascima ne da je samo izgubio ofenzivnu moć već je zakočio i razvoj svojih mlađih igrača. Anton Matković, od kojeg se puno očekivalo u ovoj sezoni, u prvenstvu nema nikakav golgeterski učinak, a tako će i ostati jer ga je od trenera odvojila teška ozljeda. Domagoj Bukvić također još nije zabio, a bio je predoređen kao prva opcija za desnu stranu napada, Nail Omerović ima jedan pogodak, no on je tek u proljeće počeo igrati na svojoj prirodnoj krilnoj poziciji. Ni ostali igrači s ofenzivnim prefiksom nisu imali bolji učinak izuzev Arnela Jakupovića, koji je zabio osam pogodaka, ali posljednji još prije gotovo tri mjeseca. Upravo te brojke govore o najvećem problemu koji Osijek ima - neadekvatnoj napadačkoj moći.

Nejasna selekcija

Zapravo je posve nejasno za kakvu je taktičku postavku ljetos slagana ova momčad. Bivši trener Federico Coppitelli u početku je igrao u formaciji 4-2-3-1, od koje je bio prisiljen odustati zbog samo jednog osvojenog boda u prvih pet susreta i ispadanja iz Konferencijske lige. Promijenio je u 3-5-2 ili neke druge inačice s trojicom u posljednjoj liniji, što je donijelo znatan pomak jer je Osijek u jednom trenutku uhvatio korak s momčadima iz vrha tablice. No ispalo je kako je to bio tek bljesak jer ubrzo su opet isplivali problemi s napadačkom nedorečenošću. Osijek cijelu ovu sezonu nema jasno vidljiv plan kako napasti suparnika. Coppitelli je plutao između tranzicije i stidljivih pokušaja kontinuiranog napada ili presinga, a aktualni trener Simon Rožman tek traži način kako riješiti taj problem koji je, po nama, uništio Osijek ove sezone. Ta anomalija posebno je do izražaja došla u posljednja dva i pol mjeseca jer što očekivati od momčadi koja u devet prvenstvenih nastupa postigne samo tri pogotka? Pa ništa više od ovog što imamo - borbu za ostanak u prvoligaškom društvu. S tim će "tumorom" Osijek morati živjeti do kraja ove sezone, a preostaje nam se samo nadati kako će Rožman uspjeti pronaći način kako ga bar djelomično odstraniti jer u suprotnom će se Bijelo-plavima loše pisati.

Zlo je u tome što nekakvih novih kadrovskih aduta Rožman nema, pa će rješenja morati tražiti kroz stvaranje igre, a u tome mu vrijeme nije saveznik.