“Veselo" je bilo momčadi i navijačima NK Osijek u Zlatnoj dolini. Taj susret osmine finala SuperSport hrvatskog Kupa protiv četvrtoligaša požeške Slavonije trebao je Bijelo-plavima poslužiti za mnogo toga osim za ono što se dogodilo - dramatičan prolaz u četvrtfinale.

Trener Federico Coppitelli utakmicu je zamislio kao dobar poligon za isprobavanje nekih taktičkih zamisli, za pružanje prilike igračima koji su imali manju minutažu, ali je na kraju dobio "šipak" od svega toga. Ne svojom krivnjom, jer on je sve učinio logično, ali nažalost još jednom se mogao samo uvjeriti kako je dio njegovih igrača ili u silaznoj putanji forme ili jednostavno ne pripada tamo gdje jest. Fabula utakmice prikazat će je u pomalo krivom svjetlu jer ispalo je kako se Osijek mučio, ali na terenu to nije izgledalo kao mučenje, već jednostavno nedostatak mirnoće u realizaciji, pa i djelomičnoj opuštenosti. Promašivanje prilika kakve su zapucali Pušić ili Jakupović najčešće je stvar određenog nedostatka predanosti koji rezultira dekoncentracijom.

Dva tinejdžera i jedan vratar

Zbog svih tih promašaja Osijek se doveo u situaciju hoda po rubu ponora blamaže jer ispadanje od momčadi iz Treće NL Istok, odnosno četvrte lige, ne bi se moglo nazvati nikako drukčije bez obzira na to što se Coppitelli nakon susreta opet uhvatio svoje omiljene priče o "mladoj momčadi". Tražiti isprike za te 84 minute strepnje i dvije minute radosti koje su bile dovoljne za proboj u četvrtfinale doista nema smisla.

- Svaka utakmica u Kupu može biti teška. I druge momčadi iz HNL-a također se muče s prolaskom dalje, a nekada dolaze i do jedanaesteraca. Imali smo "milijun" šansi, no moramo biti mentalno jači u borbi i shvatiti kakva nas utakmica može očekivati. Da smo, možda, bili malo smireniji, bolje bismo ocijenili kada šutirati, a kada potražiti drugo rješenje. Trebalo nam je više razmišljanja što je bolji odabir u tom trenutku. Vjerojatno smo mogli biti bolji u završnici. Mlada momčad kao što smo mi zna da se to može dogoditi. Na kraju dana pobijedili smo, i to je najvažnije - rekao je Federico Coppitelli, trener nogometaša Osijeka.

Susret je više bio naporan nego zanimljiv jer Osijek ga je mogao i morao mnogo ranije uvesti u jasan rasplet. U biti Osijeku se u toj utakmici nije smjela dogoditi samo jedna stvar - primanje pogotka. Sve drugo se može dogoditi. Veliki dan imao je iskusni vratar Slavonije, 36-godišnji Ivan Petković, koji i stasom podsjeća na pravog veterana, ali je intervencijama dugo bacao u očaj napadače Osijeka. Još je veći dan imao strijelac vodećeg pogotka za Požežane, 17-godišnji Tvrtko Janković, koji je samo pet minuta prije negoli će svladati Čavlinu kročio na teren. Srećom za Osječane, i oni su imali svoj tinejdžerski adut koji je ušao s klupe, Filipa Živkovića jer on je donio izjednačenje šest minuta prije isteka 90-e, a pobjedu je potvrdio Marko Soldo, koji je trenutačnoj u najboljoj formi od igrača Osijeka.

- Drago mi je što je zabio Živković. Bio je dobar i aktivan i zaslužio je ovo - ustvrdio je trener Bijelo-plavih.

Coppitelli vjerojatno nije računao kako će na teren morati poslati svoje najjače adute Soldu, Tiaga Dantasa i Hernanija, čija je forma u uzlaznoj putanji. Kada su njih trojica stupila na teren, igra Osijeka postala je puno brža i smislenija, ali to smo znali i prije Velike. Uglavnom, osim prolaza u četvrtfinale, koji je na kraju dana i bio najvažnija stavka tog putovanja u Zlatnu dolinu, Osijek iz tog susreta nije dobio ništa drugo. Kod Ademija nema nikakvih pomaka ni razlika u igri bez obzira na to kakva je momčad s druge strane jer njegova igra je jednako bezbojna. Pušić je, pak, u nekom čudnom stanju, što nije dobra vijest kada je širina izbora u pitanju.

 

 

PIXSELL

Priča za jedan dan

Nema dvojbe, Osječani su opasno živjeli u Velikoj, ali su preživjeli, pa će sve što se tamo događalo ostati priča samo za jedan dan. Coppitelli se čini kao "mačka s devet života", ali ih brzo troši. Loš početak i preokret u Šibeniku, pa sad ove drame u Velikoj, mukotrpni putevi prema svakoj pobjedi. Nije lak život trenera Bijelo-plavih s momčadi koja toliko oscilira, prije svega, na psihološkom planu. U Požegi će se taj susret s pravom prepričavati još neko vrijeme, ali na Opus Areni će ga se zaboraviti već danas jer stižu novi prvenstveni izazovi. I zato nema razloga previše dramatizirati nad događajima iz Velike jer Osijekov jedini pravi problem u toj utakmici bila je realizacija. Previše se toga promašilo, ali opet osječka momčad će igrati u četvrtfinalu SuperSport hrvatskog Kupa, a način na koji se do toga došlo brzo više uopće neće biti tema. U ovakvim situacijama uvijek nam na pamet padne reakcija Stevena Gerrarda kada je kao menadžer Rangersa pobijedio Osijek u Gradskom vrtu (1:0), a momčad mu nije pružila uvjerljivu igru. Upitan što misli o tome, hladno je odgovorio:

- Pobijedili smo, zar ne?

I zbogom - žurim. Pobjeda je jedina važna. Uostalom, kada je Kup u pitanju, dojam nikada nije na prvom mjestu. Dovoljno se prisjetiti sezone kada je Osijek osvojio svoj jedini trofej u klupskoj povijesti, baš hrvatski Kup. Sjećate li se kako je ta kampanja počela? Pa gotovo jednako čupavo kao što je bilo i u Velikoj. Tadašnji kapetan Stjepan Vranješ zabio je "zlatni pogodak" za pobjedu u produžetku susreta 1/16 finala s tadašnjim trećeligašem Mosorom iz Žrnovnice. Poslije su Bijelo-plavi otišli do kraja. Toliko o dojmu. Veći je problem što ova momčad Osijeka pruža premalo stvari za koje bi se čovjek mogao uhvatiti i s više optimizma gledati prema naprijed.

Međutim, kod takvih momčadi doista nikad ne znaš kad će se dogoditi očekivani "klik", pa smo zbog toga svi skupa osuđeni na daljnje - čekanje.