Teško da je odrastanje u vinkovačkom naselju Jošine utjecalo na odluku Vjekoslava Oršolića o bavljenju atletikom, premda, kako bi se stiglo u školu udaljenu gotovo pet kilometara, moralo se nekada i potrčati.

Oršolić se od početka odlučio za sprinterske discipline. Osvajao je školska gradska i županijska natjecanja, ali se atletikom tek ozbiljnije počeo baviti u srednjoj školi.

Okupljeni u vojsci

Tada u Vinkovcima nisu postojali uvjeti, jer se treniralo na "šljaci", a trener koji je radio u vinkovačkom klubu bio je specijalist za srednje i duge pruge.

- Kad god sam imao trening dugih pruga, ja sam pronašao način kako otići s treninga - pričao je Oršolić, koji je u četvrtom razredu praktički bez kvalitetnog treninga osvojio broncu na juniorskom Prvenstvu Hrvatske. Ozbiljnom atletikom susreo se dosta kasno, dolaskom u Osijek na studij ekonomije.

- U Osijek je tada stigao ukrajinski trener Valerij Čeredničenko. Po mene je na fakultet došao Darko Vrhar nagovoriti me da se priključim jer su htjeli u AK Slavonija napraviti štafetu. Imali smo dobru grupu u koju sam se ja brzo uklopio. I već 1997. godine, nakon što sam dvije godine trenirao u Osijeku, osvojili smo zlato u štafeti, tako da mi biti član štafete nije bilo strano.

Štafeta koja je istrčala normu za Olimpijske igre formirana je uoči Svjetskih vojnih igara koje su 1999. godine održane u Zagrebu. Brojnim sportašima bila je to prilika na najbezbolniji način regulirati vojni rok, a istovremeno trenirati i nastupiti na velikom međunarodnom natjecanju.

- Istovremeno nas se skupilo desetak ponajboljih hrvatskih sprintera. Osmi je na tom državnom prvenstvu na 100 metara trčao 10,88 sekundi. Pet godina poslije prvak je išao 10,70. Zato kažem da se taj naš rekord neće skoro srušiti. Svi smo zajedno trčali, a omogućeni su nam odlični uvjeti. Mi smo bili primjer kako se u nekom manjem sportu omoguće uvjeti i da rezultat obično dođe. Na Vojnim igrama ja sam trčao u polufinalu na 200 metara, a u štafeti smo tada uzeli broncu. Svako sljedeće natjecanje skidali smo državni rekord, a te godine završili smo sezonu s 40,07. Olakšavajuća okolnost nam je bilo što je prvi put za Olimpijske igre u štafeti bila postavljena norma, jer su se Igre održavale u Sydneyju, u Australiji, pa se sve moralo ranije isplanirati. Obično su nastupile 24 najbrže štafete.

Hrvatski rekord, važeći i danas, 24 godine poslije, od 39,76 sekundi, koji im je donio Olimpijske igre, istrčan je krajem srpnja 2000. godine.

- Sjećam se tada, na Mladosti, naše natjecanje je gledao Mirza Džomba. Ne znam kako se dogodilo da on dođe tamo. Već tada je bio poznati rukometaš Zagreba. Rukometašima se dogodilo da se te godine nisu uspjeli plasirati na Olimpijske igre jer su izgubili na Europskom prvenstvu od Slovenije, a četiri godine prije bili smo olimpijski prvaci. Sjećam se dobro njegove reakcije. Čovjek je doslovce plakao. Bilo mu je drago zbog nas što smo ostvarili normu za Olimpijske igre, a s druge strane teško jer on tada nije išao na Olimpijadu. Znam da sam i ja tada pomislio "Mirza Džomba ne ide na Olimpijske igre, a ti, Vjeko, ideš". Četiri godine poslije Mirza je u Ateni postao olimpijski prvak.

Hrvatska štafeta koja je tada istrčala rekord i otišla na Igre u Sydney bila je u sastavu Slaven Krajačić, Dejan Vojnović, Vjekoslav Oršolić i Tihomir Buinjac.

- Bio sam te godine prvak na 200 metara i uvijek sam i u klubu i u toj štafeti trčao treću izmjenu, što je dosta zahtjevno, jer je u sredini, pa moraš i primiti i predati štafetu. Osim nas četvorice članovi štafete bili su u svojstvu pričuve Ante Bonačić te Osječanin Siniša Ergotić koji je na Olimpijskim igrama imao normu i za skok u dalj, a imao je dobar rezultat na 100 metara.

Gdje su danas članovi te rekordne štafete?

- Krajačić je atletski i fitness trener, Vojnović je zanimljivo poslije nastupio i na Zimskim olimpijskim igrama kao član boba četverca. Bio je kondicijski trener tenisača, između ostalih i Baghdatisu. Buinjac je bio direktor u jednoj tvrtki za vijčanu robu, znam da se poslije odselio u Irsku. Bonačić je ostao u trenerskim vodama, a u atletici je ostao i Ergotić. Bio je dugo godina direktor atletske reprezentacije Hrvatske.

Ivanišević i Ljubek

U Australiju se radi aklimatizacije otišlo ranije.

- Bili smo u Australiji 30-ak dana. Obišli smo Sydney. Dosta hrvatskih obitelji željelo nas je ugostiti, pa smo ih obilazili. U Olimpijskom selu smo se naravno upoznali i posebno zbližili s ostalim hrvatskim sportašima. Primjerice, s našim članovima veslačkog osmerca koji su tada osvojili broncu. Išli smo gledati naše odbojkašice, a posebna atrakcija tih Igara bile su odbojkašice s Kube, čega se i danas mnogi sjećaju. Naš član štafete Ante Bonačić bio je obiteljski prijatelj s obitelji Gorana Ivaniševića, pa smo Ivaniševiću u Olimpijskom selu organizirali rođendansku proslavu. Ako se dobro sjećam, rođendan mu je 13. rujna. Kako je Ivanišević bio tada predsjednik dizačkog kluba, išli smo zajedno gledati Pešalova. I danas imam negdje snimku njegova nastupa kada je osvojio zlato što sam snimio svojom kamerom. Poslije sam ostao u kontaktu s Ivaniševićem, pa sam bio njegov gost na katamaranu koji je vozio do Rive kada je osvojio Wimbledon, a poslije sam bio i na proslavi na Braču.

Zbližio se Oršolić u Sydneyu s još jednim velikanom hrvatskog sporta. Nažalost, pokojnim.

- Tada sam se jako zbližio s Matijom Ljubekom. Ako se ne varam, bio je tada šef naše olimpijske delegacije. Nije bilo puno Slavonaca, pa je mene posebno nekako simpatizirao. Bio je jako cijenjen, posebno je imao senzibilitet prema nama iz manjih sportova. Malo vremena nakon što smo se vratili kući iz Australije stigla je vijest da je ubijen.

Od svega doživljenog tijekom Olimpijskih igara 2000. Oršolić najviše ipak pamti samu svečanost otvorenja.

- Kada ulaziš na stadion pred 100 tisuća ljudi i čuješ iz razglasa Croatia! Neponovljivo. Ma naježim se kada se sjetim. Blago nogometašima što to imaju svaku utakmicu kada igraju za reprezentaciju i slušaju himnu. Sve patnje kroz treninge koje si prošao zaboraviš u tom trenutku. Spektakularno i nezaboravno je bilo paljenje olimpijskog plamena atletičarke Cathy Freeman. Vatra je doslovce prošla kroz vodu. Na otvorenju je pjevala Kylie Minogue. Na otvorenju sam stajao pokraj nekolicine članova američkog košarkaškog Dream teama. Slikao sam se tada i porazgovarao i s mojim velikim uzorom svjetskim i olimpijskim prvakom na 100 metara Mauriceom Greeneom. On je za mene bio pojam, a kada sam stao pokraj njega, imao sam deset kila više mišića od njega.

Oršoliću možemo pripisati onu frazu "stigao u Rim, a nije vidio Papu". Bio je na Olimpijskim igrama, a na njima ipak nije nastupio. Na stadionu u Sydneyju nije nastupio zbog - čavla.

- Napuknula mi je kost na stopalu. Čavao mi je probio sprintericu. Pokušavao sam uz blokadu, nije išlo, pa je umjesto mene nastupio Siniša Ergotić. Imali su tada u kvalifikacijama malo slabiji rezultat od našega. Šteta.

Olimpijske igre ubrzale su Oršolićevu odluku da vrlo brzo poslije zaključi karijeru.

- Dvadesetak dana treniraš pokraj njih i shvatiš da im ništa ne možeš. Nisi im ni blizu.

Završio je zato Ekonomski fakultet. Nakon završetka karijere ostao je u sportu, a uspješan je i u poslovnom svijetu. Obnaša funkciju country managera, voditelja prodaje, logistike i marketinga za područje Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore za energetsko piće Hell Energy. Bi li piće koje njegova tvrtka prodaje preporučio sportašima? Bi li uopće prošlo na doping-testu?

- Prošlo bi 100 posto. Kofeina imaš u njemu 32 miligrama, otprilike kao šalica espreso kave. Ništa to nije nezdravije od bilo kojeg drugog gaziranog pića. Mi jedino ne dajemo krila. Mi hodamo na zemlji! I nismo iz pakla. Mi smo anđeli ha,ha,ha... n