Mogu 100 godina živjeti bilo gdje drugdje, ali ja sam Slavonac 100 posto, rekao nam je Goran Perkovac, novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, koji se rado odazvao pozivu za intervju za Glas Slavonije.

Rođeni Slatinjanin, nekako smo mi iz slavonske metropole često Slatinu gurali prema Podravini, valjda i zbog onoga ranijeg naziva - Podravska Slatina. Međutim, stanovnici Slatine uvijek su za sebe govorili da su Slavonci. Tako razmišlja i Perkovac, kod kojeg smo stekli dojam da kada pričao o Slavoniji ne radi to populistički, nego iskreno i od srca. Emocije nakon godina "pečalbe" sigurno su proradile. Svjestan je da povjerenje svih ljubitelja rukometa ne može steći slatkorječivošću.

- Nemam više obitelji u Slatini, ali kad krenem prema Slavoniji, kada vidim tu našu ravnicu, srce mi zatreperi. Ja sam vam, vjerujte, ta široka slavonska duša. I danas, nakon puno godina, kada me ljudi sretnu kažu mi "pa Peki ti se uopće nisi promijenio". Ma mogu vam postati ne znam što, ali uvijek ću se truditi prema svakom čovjeku biti jednak.

Kažu za vas da ste disicpliniran i da ste veliki radnik. I kao igrač i danas kao trener. Koliko je ipak na to utjecalo već više od 30 godina življenja u Švicarskoj?

- Oduvijek sam bio discipliniran i vrijedan. Odmalena imam te usađene navike, ali kada živiš u takvoj zemlji gdje je radna etika posebno izražena, mora to ostaviti traga. Mislim da se u mom slučaju samo još više povećao radni moral.

U Švicarskoj ste na početku igrali u klubu koji nosi hrvatski naziv - Borba.

- Igralo je i prije mene i sa mnom dosta igrača s ovih prostora. Cijelo vrijeme sam mislio da je naziv zbog toga što se riječ borba često upravo čulo od Balkanaca. Međutim, nije to baš tako. Ranije je u klubu radio jedan Čeh koji je često govorio borba, borba. Kada su čuli značenje riječi, to im se svidjelo, a još više kada smo i mi, koji smo dolazili iz bivše Jugoslavije, počeli koristiti tu riječ, pa su tako dali i ime klubu.

Vratili smo se još malo na život u Slatini prije odlaska prvo u Zagreb, pa potom u Švicarsku, o čemu nam je nedavno za Glas pričao i Perkovčev prijatelj iz djetinjstva Miroslav Mataija. Kako se moglo iz tako male sredine uspjeti u mnogo većoj državi od Hrvatske?

- Njegov stric Milan usmjerio nas je prema rukometu. Slatina je imala tu tradiciju. Nas je nedjeljom poslije crkve gledalo po tri-četiri tisuće ljudi na igralištu. Već tada smo igrali i za razne selekcije na Trofeju Bratstva i Jedinstva. Od početka srednje škole moj me trener, a kasnije izbornik Hrvatske, pokojni Velimir Kljaić, pozivao da dođem u Medveščak.



U Medveščaku se susreo s dosta Slavonaca.

- Moji suigrači bili su Osječani Zdenko Kordi i Bruno Androš, pa Đakovčanin Ivo Duvnjak. Držao sam njegovog Domagoja u naručju kada se rodio!

O tom tada malom, a danas kapetanu Hrvatske nešto ćemo kasnije. U Osijeku je kao reprezentativac bio prije gotovo 30 godina, uoči EP-a u Portugalu, kada je naša reprezentacija odigrala susret s Mađarskom u Zrinjevcu.

- Mi smo živjeli za reprezentaciju i bili smo sjajna klapa. Jedva smo čekali svako okupljanje. Moja se žena znala naljutiti na mene. Govorila mi je da sam se znao veseliti odlasku od kuće kad se bliže pripreme reprezentacije. Nekoliko dana ranije već sam imao spremljene stvari. Bili smo stvarno svi tome podređeni.

Ne sumnjamo da je i danas tako.

- U to ću se tek uvjeriti, ali prve reakcije u razgovoru s igračima doista upućuje na to da je to doista tako. Da im poziv i nastup u reprezentaciji svima puno znači. Evo, primjerice u Hannoveru, sreo sam se s Ilijom Brozovićem. Pitao sam ga: "Ilija želiš li igrati u reprezentaciji Hrvatske". Njegov odgovor je bio: "Izborniče, kakvo je to pitanje. Pa ja već dvije godine čekam poziv".

Razgovarali ste u Njemačkoj i s Domagojem Duvnjakom. Je li kod njega uopće bilo upitno hoće li Vam se odazvati? Kako njega vidite u svojoj selekciji?

- Ni sekunde ni milimetra kod Domagoja nije bilo dvojbe. Spreman je i dalje pomoći. Imali smo otvoren razgovor. Godine igranja u Bundesligi čine svoje. I njegova i moja želja je da bude dio reprezentacije do Olimpijskih igara, da zajedno učinimo sve kako bismo se plasirali u Pariz sljedeće godine. Nakon toga ćemo vidjeti. Sve ovisi o tome kako se bude fizički osjećao, koliko je potrošen. Domagoj će sam u svakom trenutku reći može li dalje. I ja ću mu realno reći smatram li je li on i dalje na razini da može pripomoći reprezentaciji. Moja želja je da već sada stvorimo okosnicu reprezentacije za sljedećih četiri-pet godina, a da pomalo uvodimo i neke nove mlađe igrače koji će mijenjati ove starije, što je i s Duvnjakom slučaj.

S druge strane vratili ste Duvnjakovog vršnjaka Manuela Štrleka. U trenutku kada smo konačno pronašli lijeva krila koja mogu igrati "dvojke" u obrani, što nismo imali još od vremena Nikše Kaleba.

- Imamo jako komfornu situaciju na lijevom krilu. Velika je stvar da imamo Mandića i Jelinića koji igraju "dvojke" u obrani, ali Štrlek i poziciono i u kontri ima jedan od najboljih šuteva s krila u svijetu. Razgovarao sam s njim. Zdravstveno je OK. Kada sam ga također pitao želi li biti dio reprezentacije, odgovorio mi je da želi, ako se na njega ozbiljno računa.

Kakva su Vam razmišljanja po pitanju vratara? Za ovu akciju vratili ste Marina Šegu, zadržali Matu Šunjića, a tu je i dalje mladi vratar NEXE-a Dominik Kuzmanović, koji je nedavno briljirao protiv Sportinga u Europskoj ligi.

- Želja je iskristalizirati dva vratara za sljedećih deset godina. Dvojici sada mlađih pridodati jednoga iskusnoga. Hoće li to biti Šego ili Pešić, vidjet ćemo. Od mladih, Kuzmanović je zasad tu, hoće li uz njega biti Matej Mandić ili Grbavac, koji iz Španjolske sljedeće sezone dolazi u Zagreb, vidjet ćemo. Ono što već sada mogu reći je to da se nikako ne mogu složiti da nemamo kvalitetne vratare. Ono što nismo imali jest kvalitetna obrana. Na tome moramo raditi.

U mandatu Vašeg prethodnika dogodio se još jedan propust. Osječanin Ante Kuduz, lijevi vanjski sa stažom u Ligi prvaka, ovaj tjedan zaigrat će za Rumunjsku.

- Taj propust dogodio se prije dvije-tri godine, kada se s njim kalkuliralo. Znam Antu još iz Švicarske. On je igrač koji sigurno ima kvalitetu za reprezentaciju, ali u ovom trenutku ne mogu razmišljati više o njemu. Ne zbog njegove kvalitete, koje su izvranredne, nego zato što na poziciji lijevog vanjskog imamo već sada Jaganjca, Lučina, Srnu i Šarca, koji su trenutačno u mom fokusu, i koji mogu biti dugotrajna rješenja.



Svaki izbornik ili trener na početku priča vrlo slično, što možemo sažeti u sljedećem: želimo igrati čvrstu obranu, brzi rukomet, zabijati iz kontri i polukontri, a na postavljenu obranu imati izrađene akcije. Može li to izbornik učiniti u kratkom vremenu kada igrače ima na okupu?

- U tjedan dana, kada ću imati dva do tri treninga, to je nemoguće. Nitko to ne može, pa ne mogu ni ja prodavati priču da je moguće tako nešto. Do siječnja i Europskog prvenstva, nakon još kojeg okupljanja i priprema, može se dosta. Do tada će već igrači imati jasno raspoređene uloge. Svi će oni znati što se od njih očekuje?

Što se onda može učiniti u ovih nekoliko dana kada ste prvi put na okupu?

- Raditi na nekim automatizmima koje je momčad naslijedila, a sigurno ih ima. Naglasiti i pojačati disciplinu, posebice u obrani u kojoj se već sada mora igrati čvršće i oštrije. I to mora biti vidljivo. Učinimo li to i rezultat će biti onakav kakav želimo. Treba nam dobar rezultat nužan za miran završetak kvalifikacija za EP, ali prije svega pristup kojim možemo početi vraćati povjerenje u hrvatski rukomet i hrvatsku reprezentaciju.

Ima li Hrvatska igrače za brzi rukomet?

- Imamo. Kao što sam rekao, jako komfornu situaciju imamo na lijevom krilu u Štrleku, Mandiću i Jeliniću, a na desnom krilu sada imamo iznimno brze Glavaša i Šoštarića. Imamo i ostale igrače koji mogu istrčati polukontru. Nekada je Duvnjak "u trepavicu" pogađao Štrleka i ostala krila. Zašto toga više nema? Zašto je došlo do te blokade? To moram saznati i pokušati "izvaditi tu plombu".

Jesmo li uopće favoriti protiv Nizozemske?

- Ne smijemo razmišljati da smo mi protiv nekoga izraziti favoriti. Sve su reprezentacije napredovale. A mi? Neću reći da smo nazadovali, ali nismo sigurno išli onim koracima naprijed koliko su ostali išli. Mi smo u ovom trenutku reprezentacija koja bi igrala otvorenu utakmicu s reprezentacijama od desetog do negdje 14. mjesta u svijetu. A želja je igrati uvijek otvorene utakmice s prvih četiri-pet u svijetu. Nizozemska je jedna od tih reprezentacija koja je napredovala. Imaju dvojicu izvanserijskih igrača Luca Steinsa iz PSG-a i Kaya Smitsa iz Magdeburga, ali najveća im je prednost što su oni već pet-šest godina skupa u gotovo istom sastavu. Kod nas je u proteklom razdoblju kroz reprezentaciju prošlo više od 40 igrača. Zato već sada želim stvarati okosnicu za sljedeće razdoblje.

U Slavoniju ćete doći u četvrtak, dan nakon utakmice u Eindhovenu. Reprezentacija će boraviti i trenirati u Vukovaru, a jedini trening u Osijeku odradit će u subotu, dan uoči uzvratnog susreta s Nizozemskom. Gradski vrt za taj susret već je odavno rasprodan.

- Bit ću malo neskroman, ali sigurno i ja imam neke zasluge u tome. Novi sam izbornik i ljudi žele vidjeti kako sam sve to zamislio. Dolazile su mi poruke i iz Slatine, Vinkovaca, Županje, naravno i iz Osijeka, kako su rezervirali karte i kupili ulaznice. Veseli me to. Drago mi je što ću domaći debi imati u Osijeku, u Slavoniji. Ma što da Vam kažem. Najradje bih ljudima zahvalio da u dvoranu iziđem u onoj našoj slavonskoj nošnji. No, svjestan sam da na taj način neću pridobiti povjerenje navijača ne samo u Slavoniji. To ću moći jedino pravim pristupom, vidljivom disciplinom kakvu želimo uvijek prezentirati - zaključio je novi izbornik rukometne reprezentacije.

{embed_infobox_gray}240300{/embed_infobox_gray}