Bilo je to 9. studenoga 2003. U đakovačkoj obitelji Vuković, kao i obično, sjedili su pred televizorom kako bi odgledali meč Mirka Filipovića, tada protiv Brazilca Antonija Rodriga Nogueire poznatijeg kao Minotauro. Glava obitelji Željko bio je nositelj karate crnog pojasa i nekadašnji državni prvak, a ljubav prema borilačkim sportovima prenio je na svoju djecu, sina Dennyja i kćerku Adrianu, koja su, kao i svaki brat i sestra, kod kuće "trenirala" borilačke sportove.
Toga jutra, jer Mirko se obično prema hrvatskom vremenu u dalekom Japanu borio u jutarnjim satima, dogodilo se nešto što je privuklo Vukoviće. Unatoč Filipovićevu porazu. Minotauro ga je svladao tzv. polugom na ruci.- Sjećam se, gledali smo i nismo vjerovali. Suparnik ti je na podu i ti izgubiš. Svima je bilo fascinantno kako netko iz lošijeg položaja može pobijediti. Kako vještina može svladati snagu - rekla je Adriana kojoj je ipak trebalo nekoliko godina da joj tata dopusti ulazak u svijet borilačkog sporta.
Sami plaćali trenere
Međutim, otac Željko počeo se zanimati za brazilski džiju-džicu čiji je Minotauro bio majstor te je u Đakovu osnovao i klub brazilskog džiju-džicua.- Prvo je gledao mečeve na YouTubeu. Međutim, brzo je shvatio da su prošla vremena da je netko mogao postati trener, kao u njegovo vrijeme, preko VHS kaseta, a danas gledajući snimke. To je ipak fluidna vještina, koju ne možeš samo gledati, nego dobiti taj osjećaj. Tata je tako znao zadnji novac svoje ušteđevine potrošiti kako bi doveo brazilske instruktore u Đakovo. Stizali su ljudi iz SAD-a, bili smo i mi s njim na bezbroj seminara, odlazili smo po Europi. Klub je privlačilo dosta dječaka, a ubrzo zajedno s Danielom Šimundićem u Đakovu je osnovao i klub tajlandskog boksa Blitz. Naziv je dobio po mom ujaku Štefanu Leki, kojemu je to bio nadimak jer je na taj način rješavao borbe.
Adriana je već tada cijelo vrijeme boravila u dvorani, ali samo gledajući sa strane i crtajući kimona i dječake u borbi. Počele su pristizati i djevojčice i otac joj je konačno dao zeleno svjetlo.
- Meni se to tada toliko svidjelo da sam cijelo vrijeme paralelno trenirala tajlandski boks i brazilski džiju-džicu. U međuvremenu je brat zbog zdravstvenih razloga morao prestati, a ja sam počela osvajati državna prvenstva u tajlandskom boksu, a s 13 godina imala i prvu MMA borbu.
I nizale su se medalje i uspjesi, tada, naravno, u amaterskim verzijama. U brazilskom džiju-džicuu osvojila je svjetsko i tri europska zlata. Bila je prvakinja svijeta u grapplingu, prva na Prvenstvu svijeta u amaterskom MMA-u i čak šest puta prvakinja Hrvatske u tradicionalnom boksu. Zbog boksa se preselila u Zagreb.
- Trebala sam ići na Svjetsko prvenstvo u boksu. Međutim, kako sam prije toga osvojila EP u džiju-džicuu, AIBA (svjetska amaterska boksačka organizacija, nap. a.) mi nije dopustila nastup jer sam već nastupala u drugim disciplinama. Želja mi je bila u boksu ostati i pokazati koliko mogu, međutim kada se to dogodilo, uz još neke okolnosti, jednostavno sam zaključila - pa zbog čega ne bih pokazala svu lepezu, sve što mogu? Jednostavno, dobro se osjećam i na žici i ispred nje, na stojci i na podu. Zato mi je već tada krajnji cilj bio okušati se u profesionalnom MMA-u.
Sama u Kanadu
Nije sve išlo glatko, međutim, ambicija i borbeni duh nisu je napuštali. Od 15. do 19. godine odlazila je u Kanadu i trenirala kod jednog od najboljih majstora borilačkog sporta Firasa Zahabije. Susretala se s brojnim predrasudama, posebno u malom Đakovu.- Bila sam odlična učenica, odlazila na natjecanja iz Lidrana, ali uvijek je svima bilo čudno kada sam rekla da se želim baviti borilačkim sportovima i da idem na natjecanja. Učiteljicama prvima nije to baš bilo jasno. Pa onda još kada sam sama letjela u Kanadu avionom. Pitali su pa kuda ću sama. Čudan je osjećaj kada kao djevojčica ne možeš otkriti svoje želje i mašte. Danas, u 2020. godini situacija je puno drukčija. Gotovo da najviše poruka podrške i čestitki dobijem iz Đakova. Govore mi kako zbog mene pale streamove kako bi gledali moje mečeve.
U profesionalnoj karijeri dosad ih je odradila tri i ostvarila tri pobjede. Posljednju, ovoga ljeta protiv iskusne Poljakinje Monike Porazynske, nakon nešto više od minute. Meč je inače trebao biti održan na plaži Zrće na Pagu. Međutim, zbog korone kompletan program održan je u dvorani ATT-a u Zagrebu. Koja se nalazi, koje li simbolike, na Slavonskoj aveniji.
- Meni je bilo svejedno gdje ću se boriti, samo da se borba održi. Žao mi je bilo mojih trenera Dražena Forgača i Saše Dropca, koji su puno uložili truda i energije kako bi se priredba održala na Pagu. Glupo je reći da suparnica nije bila fokusirana, ali mislim da me malo podcijenila, pomislila pa ona je ipak cura od 21 godine. I meni je trebalo jedno pola minute da je procijenim, ali nevjerojatno je da sam stvarno osjetila da me se u jednom trenutku uplašila.
Danas o Adriani neki govore kao o jednoj od najvećih perspektiva u slobodnoj borbi, čak u Europi. Je li to pretenciozno i objektivno?
- Uh, teško je pričati o sebi i ovo je pitanje na kojemu bih se mogla pokliznuti. Bolje neka drugi sude i procjenjuju o meni. Valjda sam im dala dovoljno argumenata samo u onome svemu što sam dosad osvojila.
Zato ne smatra nimalo nerealnim jednoga dana završiti kod Dana Whitea u UFC-u. Bila bi možda i ranije, ali problem je bio pronalazak suparnica.