U iščekivanju pronalaska nove sredine u kojoj će nastaviti karijeru, Hrvoje Milić nije propustio još jednom u Osijeku sudjelovati na humanitarnom malonogometnom Turniru osam kafića koji se krajem godine održao u dvorani Gradski vrt.
Nakon sezone provedene u Fiorentini, Milić je polusezonu proveo u Olympiacosu i Napoliju, gdje je u jakoj konkurenciji uglavnom imao status pričuve. Poslije isteka ugovora s Napolijem, unatoč uvijek izraženoj potražniji za ljevacima na boku nije pronašao klub po volji te je od prošlog ljeta slobodan igrač.
- Poslije Napolija, kada nisu bile opcije koje sam čekao i kakve su trebale biti, nisam htio otići bilo gdje, nego sam odlučio da je najbolje ostati fokusiran na trening i pripremiti se za zimu najbolje što je moguće. Ponuda nije nedostajalo, svih ovih pet mjeseci koliko sam bez kluba, ali čekao sam pravu stvar. Nisam htio da mi karijera ide nizbrdo. No, nadam se da ću ovih dana definitivno riješiti status oko novoga kluba.
Iako je igrački mirovao, ni 29-godišnji lijevi bočni teško da je mogao zamisliti ljepše ljeto negoli je bilo ovo 2018. Razlog je, naravno, SP u Rusiji, i srebro Vatrenih u zemlji u kojoj je Milić proveo dvije igračke godine, nastupajući za Rostov. Igrao je i s nekim ruskim reprezentativcima, poput napadača Artema Dzyube, s kojim se i čuo pred naš međusobni četvrtfinalni ogled.
- U Rusiji sam proveo dvije prekrasne godine i ostala mi je u predivnom sjećanju. Osvojio sam i Kup s Dzyubom koji sada igra u Zenitu. Baš smo se čuli prije utakmice i rekao mi je da bi bio sretan da ispadnu na penale, a na kraju je tako i bilo. Što reći za naš nastup? Iznimna je stvar ponoviti ovakav veliki uspjeh na svjetskoj razini i drago mi je zbog svih mojih suigrača iz reprezentacije s kojima sam dijelio svlačionicu. To je uspjeh koji se ne može s ničim usporediti. Ovako mala nacija, a druga na svijetu. Uglavnom se tako nešto dogodi jednom u životu, a mi smo, evo, već dva puta u 20 godina bili u samoj završnici. Nadam se da će to biti inspiracija novim generacijama da probaju ponoviti tako nešto. Nisam mogao propustiti finale, ne može se svaki dan postati svjetski prvak, a poveo sam i sina koji je bio u dobi od godinu i pol, iako nije ništa razumio. No, drago mi je da je i on nazočio povijesnom trenutku. Velika je to stvar za naš nogomet i od toga treba krenuti sve nabolje.
Za to je potrebno i raditi na popravljanju infrastukture koja je u HNL-u daleko od idealnih. Neki su pomaci napravljeni prošloga ljeta, primjerice novi travnjaci na nekoliko prvoligaških stadiona, a bitno je i poraditi na animiranju navijača kako bi utakmice ipak bile posjećenije.