Na pragu četrdesete i dalje ne može bez nogometa. Mario Mijatović počeo je ozbilijnije igrati sa 16 godina, pet godina nakon što ga je ratni vihor iz rodne Batine odveo na desnu obalu Drave gdje se pridružio prognanoj "reprezentaciji" Baranje, koja se tada natjecala čak u Drugoj hrvatskoj ligi. Stasiti, tada mladi probojni ljevak razornog udarca (u)brzo je skrenuo pozornost na sebe, pa je karijeru nastavio u prvoligašu Osijeku. U Gradskom vrtu, međutim, nije ostavio dublji trag, nakon čega je uslijedilo nekoliko epizoda u hrvatskim klubovima te praktički put oko svijeta. Sreću je tražio, djelomice i našao, u Austriji, Maleziji, Vijetnamu, Iranu, Grčkoj, Mađarskoj, Albaniji, a sada se skrasio u osječkoj Olimpiji postajući važan čimbenik u povratku toga kluba mjestu gdje mu pripada.

- Igračku karijeru ne mogu još zaključivati, jer ne razmišljam o kraju. Osjećam se odlično i dok me budu trebali bit ću na dispoziciji pripremajući se za ostanak uz nogomet u ulozi trenera. Pohađam nogometnu Akademiju gdje namjeravam ishoditi najvišu stručnu naobrazbu, a trenersku abecedu počeo sam učiti vodeći starije pionire Olimpije. Uostalom ni ne vidim se nigdje izvan nogometa koji mi je, praktički, život. Drugim se ničim nisam bavio, rekao je 38-godišnji Mijatović, koji je jesenas bio najučinkovitiji, odnosno ponajbolji igrač u momčadi trenera Mire Samardžića. Popularni Mijat zabio je 11 pogodaka u 14 nastupa, smjestivši se tako na drugo mjesto ligaških strijelaca. I inače su mu pogoci bila preporuka za dolazak u brojne sredine.

- Teško mi je sjetiti se gdje sam sve igrao, ali kako sam od toga živio, morao sam slijediti taj put. Ne žalim ni za čim, iako sam, vjerojatno, mogao i više postići, ali je iza mene golemo životno iskustvo koje će mi dobro doći u godinama koje slijede. Osobno sam ga stjecao i zahvaljujući Nenadu Bjelici koji mi je svih tih godina, praktički, bio drugi otac i zbog toga mu nikada neću moći dovoljno zahvaliti. Usmjeravao me i savjetovao u trenucima kada mi je bilo najteže, a da ima i takvih trenutaka, tome mogu posvjedočiti mnogi koji su u potrazi za egzistencijom odlazili na kraj svijeta prepušteni vlastitoj kvaliteti i karakteru.

Pričao je Mijatović i otkriva kada mu je bilo najteže.

- Najteže mi je bilo u Vijetnamu gdje me vlažna klima "ubila", budući da sam u desetak dana skinuo isto toliko kilograma i ostao bez teka. Iskustvo je to više koje me očvrsnulo, a kako su me i ozljede zaobilazile, tada je logično da sam spreman još nekoliko godina igrati. Konstitucija, ali i samostalni treninzi u vremenima kada sam bio bez kluba, ili u pauzama prvenstva, razlog su za to. Takav pristup namjeravam prenijeti na one koje budem trenirao. Motiva mi ne nedostaje - zaključio je Mijatović, kojemu je nogomet poslužio da nauči engleski i njemački jezik, a može se poslužiti i s iranskim farsi jezikom. D.Lekšann