O Hrvatskim željeznicama često čitamo zbog kašnjenja, nezadovoljstva i problema. No, gospodin Mario Plavšić i njegova supruga Stanka sa svog putovanja od Strizivojne do Daruvara pamte samo lijepe stvari – osjećaj sigurnosti, topline i zahvalnosti. Mario je slijep, a njegova je supruga operirala oba kuka i teže je pokretna. Dok je za većinu ljudi putovanje javnim prijevozom sasvim obična, rutinska radnja koju obavljaju bez previše razmišljanja, za osobe s invaliditetom takvo putovanje donosi mnoštvo briga i nedoumica.

Svaka gesta neprocjenjiva

Mario, inače predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih osoba Đakovo, priča nam kako vrlo rijetko putuju vlakom. Išli su na rehabilitaciju u Daruvarske toplice, a kako autobusom ne bi stigli do podneva kada se ondje trebaju javiti na pregled, odlučili su se za rani vlak iz Strizivojne/Vrpolja koji kreće u 5.50. Brinulo ga je to što je supruzi teško ulaziti i izlaziti iz vlaka, dok je on potpuno slijep. Uz to, velika briga mu je bila kako će stići na drugi vlak na koji su trebali presjesti jer je kretao samo četiri minute nakon dolaska njihova vlaka.

Prije nekoliko godina saznao je da HŽ ima opciju pomoći osobama s invaliditetom prilikom ulaska i izlaska iz vlaka te cijelog putovanja. I tako je Mario nazvao HŽ-ov kontakt-broj za takve slučajeve. Mladi službenik pomogao mu je da ispuni obrazac u kojem treba navesti datum putovanja, vrijeme i mjesto polaska, presjedanje, osobne podatke te vrstu invaliditeta. Upitan je i ima li psa vodiča, koristi li bijeli štap, treba li mu rampa. Važno je, ističe, javiti se HŽ-u barem 24 sata prije putovanja kako bi oni stigli organizirati asistenciju te obavijestiti svoje djelatnike.

Mario Plavšić

USTUPLJENO

Od samog početka sve je rađeno besprijekorno, ističe Mario. Na kolodvoru u Strizivojni bračni par Plavšić dočekao je djelatnik HŽ-a te im pomogao unijeti prtljagu i smjestiti ih u vlak.

“Naizgled mala gesta, ali ona koja je već na početku putovanja pružila osjećaj sigurnosti.”

S obzirom na radove na pruzi između Banove Jaruge i Daruvara, presjedali su u autobus, a djelatnik HŽ-a rekao im je da ne brinu jer autobus neće krenuti dok se oni u njega ne smjeste. Kada su stigli u Banovu Jarugu, djelatnici su im opet pomogli s prtljagom, a posebno se istaknuo Željko Bašić, šef kolodvora u Banovoj Jarugi, koji je osobno preuzeo brigu o njihovu presjedanju na autobus. Gospodin Željko ostavio im je i svoj privatni broj mobitela i zamolio da mu se jave dan prije povratka kako bi se pobrinuo da sve prođe jednako sigurno i ugodno.

Više od profesionalnosti

Tu lijepim gestama nije bio kraj. Gospođa Mirjana Jozić, vozačica HŽ-ova autobusa, pokazala je jednaku pažnju i susretljivost. Tijekom vožnje prema Daruvara upitala ih je imaju li organiziran prijevoz do toplica u Daruvaru. Na njihov odgovor da imaju dogovoren taksi, ona im je kazala da ga slobodno otkažu.

“Rekla nam je: kad dođemo u Daruvar i kad svi putnici izađu iz autobusa, ja ću vas odvesti pred hotel”, prepričava Mario. I doista, ne samo da ih je odvezla pred hotel već im je iznijela prtljagu, donijela ju do recepcije, uvela ih te im dala svoj broj mobitela kako bi je obavijestili o svom povratku.

“Rekla nam je da nazovemo dan ranije i da će ona doći po nas ako bude u smjeni. Ako ne bude, obavijestit će svog kolegu koji će onda doći umjesto nje. Uopće nismo morali razmišljati kako ćemo s prijevozom natrag do kolodvora. Ovo je više od profesionalizma”, govori gospodin Mario i dodaje da sve te osobe imaju naglašenu empatiju i razumijevanje za ljude s invaliditetom.

Nakon tjedan dana uslijedio je povratak iz Daruvara u Strizivojnu, a sve je opet prošlo besprijekorno. Autobus ih je odvezao iz Daruvarskih toplica na kolodvor, a u Banovoj Jarugi dočekao ih je već spomenuti gospodin Željko i pomogao im pri ukrcavanju. Nakon dolaska u Strizivojnu dočekao ih je djelatnik koji im je pomogao izići iz vlaka i čak ih upitao imaju li osiguran prijevoz do Đakova s obzirom na to da ondje žive.