ČAČINCI

Život je kao vožnja vlakom, u vlaku upoznajemo svoje roditelje i mislimo da će zauvijek s nama putovati, ali oni će na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih i za njih - napisao je netko, a ta rečenica najbolje opisuje obitelji Kojić, kojoj su vlakovi i željeznica obilježili život.

Brat i sestra, Petar Kojić i Martina Prispilović iz Bukvika, mjestašca u Općini Čačinci, danas rade u Hrvatskim željeznicama kao prometnici vlakova - Petar na željezničkom kolodvoru u Zdencima, a Martina u Čačincima, a taj je posao ostvarenje njihova sna i posebno želje pokojnog oca. "Željezničarsku" priču u toj obitelji započeo je Petar (33), kojem je oduvijek san bio raditi na željeznici, ali jedno su želje, a drugo mogućnosti. Ipak, Petrov san ostvaren je zahvaljujući ocu Pavi.

Tatin ponos

- Tata i ja smo puno pričali i znao je točno što želim, no ja sam znao da ćemo teško financijski izdržati moje školovanje u Zagrebu, ali tata nije želio ni čuti da je odustanem od svog sna. Rekao je da će raditi koliko god treba da ja to upišem i završim i na kraju sam uspio, završio sam Željezničku tehničku školu u Zagrebu za smjer tehničar za željeznički promet. Nažalost, oca više nema među nama, ali i ja i sestra znamo da nas gleda i da je ponosan na nas – počeo je priču Petar te nastavio kako je nakon godinu dana škole za nju zainteresirao i sestru Martinu, koja ju je potom također završila.

- To mi je puno značilo, tada još uvijek dijete iz malog mjesta otišao sam u veliki grad, bio sam bez obitelji i prijatelja. Kada je Martina došla, sve je bilo lakše, živjeli smo i školovali se zajedno tri godine, a potom sam ja svoj put nastavio na Prometnom fakultetu u Rijeci – kaže Petar.

Martini odluka o željeznici nije bila nimalo lagana.      

- Iskreno, bilo je dvojbi na početku jer se nikad prije nisam vidjela u tom svijetu. Bilo je malo straha jer škola je ipak daleko od kuće. Brat me malo "pogurao" u tom smjeru i nagovorio da probam. Kako sam ulazila u sve to, sve mi je postajalo zanimljivije i nekako sam se pronašla. Sad mi je baš drago da sam ga poslušala, vrijedilo je – kaže Martina. Dodaje kako joj je kada je počela raditi bilo malo neobično jer je više muškaraca u tom poslu.

- Bilo je malo čudno, ali brzo se navikneš. Danas mi je to sasvim normalno i osjećam se potpuno ravnopravno. Na kraju dana, bitno je kako radiš svoj posao, a ne jesi li muško ili žensko. Drago mi je da u HŽ-u svi tako i razmišljaju i onda je puno lakše raditi – kaže Martina.

“Obiteljski" posao

Petar je sada već sedmu godinu na željeznici, ponosan što je željezničar.

- Kad god dođem na posao, uzmem zviždaljku i palicu i dočekam vlak, sjetim se svojih roditelja, a posebno oca. Nije bilo lako imati dva đaka u Zagrebu i sve im osigurati na vrijeme, strašno su se žrtvovali i vječno sam im zahvalan. Čak je i mlađi brat Antonio krenuo u željeznicu, ali je brzo odustao – kaže Petar.
Oboje su roditelji po dvoje djece i kažu kako su svi zaljubljeni u vlakove.

- Imam dvije kćeri, koje jako vole vlakove, zanimljivo im je to što radim. Ponosne su i često postavljaju pitanja o mom poslu, smjenama 12/24, dakle 12 sati radim po danu pa sam 24 slobodna, zatim 12 po noći pa 48 slobodna. Već su naučile i same računati kada radim i kada sam slobodna, planiraju što ćemo raditi dok sam slobodna. Mislim da im je posebno zanimljivo to što mama radi nešto što nije baš svakodnevno i što ima veliku odgovornost – priča Martina.

I Petar u očima svoje djece vidi poseban žar kada je riječ o vlakovima.

- Kako sve ovo s vremenom postaje "obiteljski" posao, ponosan što moja djeca vole vlakove i željeznicu. Iako su putovali svim vrstama prijevoznih sredstava koje današnjica nudi, kada prođe vlak u okolini, zaustave se, a okice se rašire - nema mi veće sreće, jer kako mi na željeznici volimo reći: vlak je uvijek brži – zaključuje Petar.