ĐAKOVO

Nekada su pulsirala životom, a u popisu stanovništva iz 2021., nekima i mnogo prije, uz naziv naselja, umjesto broja stanovnika, stoji samo – crtica. Osim izumiranjem neka je ljudska ruka zbrisala s lica zemlje zbog šireg, javnog interesa kao što su izgradnja, zemljišna politika, vojna infrastruktura.

Izumrlo je i Sikirevačko Merolino, u Općini Strizivojna; Merolinčani, kojih je bilo od 1910. do 2001., a najviše 1961. - 140, raseljeni su u okolne Sikirevce, Gundince..., a za potrebe formiranja zemljišnog fonda tadašnjeg kombinata Jasinje.

Posljednji stanovnik – Pavo Pivac, o kojem je pisao i Glas, živio je na rubu merolinačke šume, u sklepanoj drvenjari, u svojoj osami i svom svijetu. Nakon Merolina živio je u Gundincima, imao ženu i djecu, no srce je vuklo u Merolino, u samoću. Poslije je završio u ustanovi u Ljeskovici, a Merolino je potpuno izdahnulo. No ostala je drvena kapelica.

Potomci vikendaši

- Posvećena je sv. Antunu i naši ljudi i dandanas pohode ju za Antunovo, kada se prostor malo uredi. Idu poljskim putem, lenijom. Pješice, traktorom – kaže načelnik Josip Jakobović.

U Općini Levanjska Varoš Borojevci stanovnika prema popisu nemaju još od 1981. Najviše duša imali su 1931. godine - 126. Područje je to obronaka Dilja, na 230 metara nadmorske visine, tu je potok Borojevčica.

- Danas dolaze potomci Borojevčana kao vikendaši s đakovačkog, osječkog, brodskog područja, a ostalo je i groblje, za koje je Općina inicirala da bude ograđeno spomen-groblje, jer novih pokojnika tu više nema – posljednji pokop tu je bio prije sigurno i 40 godina – kaže načelnik Slavko Tidlačka. U tom kraju praktički je izumrlo i Čenkovo; 2001. imalo je dva stanovnika, 2011. nijednog, a na popisu 2021. jednog, vlasnika tamošnjeg OPG-a i kuće za odmor. Godine 1931. Čenkovo je imalo - 413 stanovnika. Svjedočenjem izravnih sudionika, u Drugom svjetskom ratu srpsko stanovništvo odvedeno je u logore. Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, utvrđen je identitet 234 osobe podrijetlom iz Čenkova stradale u ustaškim logorima. I tu je Općina inicirala da groblje bude spomen-groblje.

ARHIVA/N. VARŠAVA

Posebna je priča Borovik, u Općini Drenje, koje je “umrlo” dva puta – u Drugom svjetskom ratu i gradnjom akumulacije, a danas ima jednog stanovnika. Prema svjedočenju izravnih sudionika, u Drugom svjetskom ratu srpsko stanovništvo ovog sela ima identičnu sudbinu pravoslavaca iz Čenkova. Prema svjedočanstvima bivših logoraša, što podupire i popis stanovništva, nitko se od bivših stanovnika u Borovik nakon rata vratio nije, pa ono 1931. ima 160, a 1948. nema stanovnika. Podaci Spomen-područja Jasenovac pokazuju da je utvrđen identitet 81 osobe podrijetlom iz Borovika stradale u ustaškim logorima. Život se tu vraća 1953., kada ima 56 stanovnika, a 1978. (središnji dio sela Borovik) iseljen je zbog gradnje jezera.

Dva Nabrđa

Dok je Borovik potopljen, Veliko Nabrđe i Malo Nabrđe prisilno su raseljeni zbog gradnje Vojnog poligona Gašinci, što je počelo 1962. za potrebe JNA. Poput Borovika i Čenkova, i pravoslavno Veliko Nabrđe “umrlo” je za Drugog svjetskog rata, odvođenjem stanovništva u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Ista je to sudbina i danas živućeg Paučja.

- Iako je selo 1961. imalo 456 stanovnika, iseljeno je, a tadašnja je vojska u blizini izgradila vojni poligon. Država je ljudima isplatila nepoznat iznos odštete – navodi autor teksta “Zaboravljena mjesta” na Blog.hr.

U katoličkom Malom Nabrđu, koje je od Velikog stadalo znatno manje, seljani su sami crkvu srušili, a građu prevezli u drugu filijalu varoške župe. Zbog svoje povijesti i statusa, u novijim popisima stanovništva ne navodi se kao naseljeno mjesto s brojem stanovnika, a podaci o njemu oskudni su. Svojevremeno su se na mjestu nekadašnjeg sela sastali svi preživjeli Nabrđani.