Supružnici Mandura svake nedjelje idu na misu u - narodnoj nošnji
Iako rodom iz Subotice, naučila sve o šokačkom spremanju, sama si šije
Supružnici Anamarija i Anto Mandura iz Kruševice gotovo su više u narodnim nošnjama nego, kolokvijalno rečeno, u “civilnoj” odjeći. Jer, u nošnji koja pripada tom kraju idu svake nedjelje na svetu misu, kao i na mise na svece kroz tjedan.
Osim velike ljubavi za tradicionalno odijevanje, zahtijeva to i velik trud, pripremu i vrijeme, no ovom paru, što je u braku od 2023., nije teško nedjeljom i svetkom ranije se dići i spremiti u narodno ruho, a Anamariji se tada i tradicionalno počešljati i pokriti glavu. Ova mlada žena sa spremanjem za misu u 10 sati u kruševačkoj župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije kreće već od 7,30, a sprema se kao mlada snaša.
Sprema se dva sata
Njoj trebaju za to dva sata, a Anti, kaže on, 30 minuta. Njezina ljubav za šokačko spremanje to je veća ako se zna da je Anamarija rodom iz Vojvodine, iz Subotice, odakle ju je životni put odveo u Zagreb, a potom u Kruševicu. Rođene Kruševičanke nerijetko joj odaju priznanje na tome kako je naučila sve o oblačenju nošnje i kako se za koji svetaac, prigodu, spremiti, o značenju svakog komada, detalja, o tradicionalnom češljanju i pokrivanju glave, a i sama šije i odabire odgovarajuće materijale za bluze, marame i dr. Anamarija i štrika čičkane čarape i dr., a radi i zlatovez kako bi se za Uskrs ponovila u maramu ukrašenu tom tehnikom. Sama uređuje nošnju, kiti skuta, rubine i sve pegla kako treba. Za svako spremanje plete kosu i povezuje se u crnu šamiju, a onda zamaće maramu.
- Ja ju spremam u svečana ruha jer to ne može sama - kaže Anto, koji pak tka i rekonstruiura nošnje, a ima, kaže, i mnogo naslijeđenih.
- Nošnje sam zavolio odmalena i počeo tkati s 14 godina, a i rekonstruiram stare nošnje našega kraja. Tkati me naučila Luca Živković iz Sikirevaca, sestra mog pradjeda. Supruga je udajom prihvatila također ljubav za narodnu nošnju i običaje ovoga kraja – sama se oblači u njih, zna sva pravila oko toga – od odjeće, obuće, boja..., sama si priprema.. Ide kod lokalnih baka po čijem si kazivanju zapisuje kako se u koje doba spremalo: za Božić - nedjelju nakon njega, za Uskrs - nedjelju poslije Uskrsa, u korizmi, kajanju... Baka joj je umrla oko Božića i supruga je u crkvu išla obučena kako se kajalo nekada – kaže Anto, automehaničar. Ima vlastiti obrt koji je naslijedio od oca, dok je Anamarija knjigovotkinja.
- Za nedjeljnu misu supruga si još večer prije priredi što će odjenuti. Jer, dok si uplete, poveže glavu... Sama si šije sve bluze – svilene, štofane.., suknje, plišanu jaknu... Uzima si stare krojeve i bira adekvatne materijale kako bi to bilo poput originalnog oblačenja ovdašnje seoske žene nekada. Kroz tjedan se, šijući si, ponovi u pregaču i bluzu. Jer, pravila se u tome znaju. Pritom se prati vrijeme kroz cijelu godinu – koja je nedjelja, koji je svetac, koje je godišnje doba – ističe Anto.
U ruhu i na kirvaj
Tradicijsko ruho obavezno im je i kada idu prijateljima na kirvaje.
- Sad smo baš bili na kirvaju u Novim Perkovcima, a na Valentinovo ćemo na kirvaj u Vrpolje. Šokačko nosimo i za pokladno jahanje. Sad smo imali i našu šokačku zabavu, za koju smo se isto spremili u šokačko – kaže Anto, predsjednik KUD-a Tamburica Slavonski Šamac, čija je članica i Anamarija, koja je i kada je o ovdašnjem folkloru i pjevanju riječ sve naučila.
- Prišla joj je lokalna Šokica i kaže – ne može vjerovati kako je Anamarija brzo naučila naša kola, napjeve. Da nije u radnom odnosu, vjerojatno bi se i u vrijeme dok je kod kuće presvukla u šokačko – kaže muž Anto.
Nameće se pitanje gdje sve to tradicijsko ruho, stari materijali, (dijelovi) nošnje za rekonsturkciju, tkalački stan, šivaći stroj... Mandurama stane u životnom prostoru? Anto kaže kako u dvorištu imaju prostor od 100 m2 koji do kraja godine namjeravaju preurediti u šokački stan. Samo za nošnje tu su dvije sobe od po 20 kvadrata.
- Ja radim do 16, a supruga do 15 sati. Kada dođemo kući, razgovaramo kakav nam je bio dan, što nas je mučilo toga dana, i svatko na svoju stranu – ja tkam, ona šije, štrika. Na izradu nošnji efektivno odu i po tri sata dnevno, ideje najviše crpimo sa starih slika i iz govora baka iz sela - kaže Anto. Osim što tka, on i štrika, čarape. Bazira se na originalnom izboru materijala za izradu nošnji i originalnom načinu spremanja.
Kaže, lijepo je poslije mise kada im priđu ljudi i kažu: “Hvala vam što nas vraćate u prošlost”. Ili: “ Otkada nisam vidjela takvu maramu!..”
- To nam daje elana. Svi nas podržavaju i svima je drago. Kažu: “Vi te ludi u pozitivnom smislu” – kažu supružnici Mandura, pa poručuju: “Sav se taj trud isplati, to smo pravi mi!”