Udruga Vukovarski leptirići oglasila se priopćenjem u povodu odlaska ministra Marina Piletića, istaknuvši kako je riječ o čovjeku koji je imao i hrabrosti pokrenuti promjene i učiniti sustav pravednijim.

- Odlazak ministra Marina Piletića ostavlja gorak okus jer ne odlazi bilo tko – odlazi čovjek koji je imao hrabrosti započeti promjene u sustavu koji je godinama bio trom, neučinkovit i zatvoren za stvarne potrebe ljudi. Važno je to jasno reći: svaka medalja ima dvije strane. Nitko nije bez pogreške, ali rijetki su bili oni koji su se uopće usudili pokušati. Hrabrost i volja da se stvari mijenjaju vrijednosti su koje se danas rijetko viđaju, a upravo su one bile obilježje njegova mandata. Zato čovjek poput ministra Piletića nikako nije zaslužio otići na ovako ružan način – kroz medijski linč, često sveden na osobnu razinu, bez dostojanstva i bez zahvalnosti za ono dobro što je učinio.

U vremenu njegova mandata učinjeno je puno. Povišene su socijalne naknade, doneseni su ključni zakoni koji su se godinama odgađali, a zakon o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku konačno je postao stvarnost. To nisu male stvari. To su odluke koje su tražile hrabrost, ustrajnost i stvarnu volju da se sluša one kojima je sustav namijenjen. To su promjene koje su izravno utjecale na kvalitetu života najranjivijih skupina – osoba s invaliditetom, djece, obitelji i svih onih koji svakodnevno žive vezani za sustav. Upravo zato ostaje osjećaj nepravde što se čovjeku koji se usudio pokrenuti procese za koje njegovi prethodnici nisu imali ni snage ni volje započeti, nije omogućio barem ljudski i pošten oproštaj. Naprosto, čovjek zaslužuje da mu se pruži i stisne ruka.

Važno je jasno reći: ministar nije i ne može biti odgovoran za svaki pojedini postupak, propust ili nečinjenje u nekoj ustanovi. Teško je, gotovo nemoguće, očekivati da jedna osoba zna kako konkretno rade svi djelatnici u svakom zavodu ili instituciji. Sustav funkcionira kroz pravilnike, zakone i jasno propisane procedure, a odgovornost za njihovo provođenje leži na onima koji su na terenu – prvenstveno na ravnateljima, ali i na svim djelatnicima koji sudjeluju u radu ili šutke promatraju nepravilnosti. Kada se procedure ne poštuju, kada se sporost, nemar ili čak zlostavljanje toleriraju, tada odgovornost mora biti jasna i sankcije pravovremene. Bez osobne i kolektivne odgovornosti svih uključenih, nijedan sustav ne može biti učinkovit, ma koliko ministar imao volje i hrabrosti.

Nažalost, sustav se godinama gradio tako da je dio odgovornosti ostajao razvodnjen, a posljedice za sporost i nepostupanje često su izostajale. No važno je reći da sustav ne čini jedna osoba, nego ljudi – oni koji rade u zavodima, javnim ustanovama i institucijama, ravnatelji, stručne osobe, pružatelji socijalnih usluga i svi koji svakodnevno donose odluke na terenu.

Ono što posebno treba naglasiti jest da je Marin Piletić prije svega bio – dobar čovjek. Jednostavan, pristupačan i iskreno otvoren za razgovor. Za Udrugu Vukovarski leptirići bio je uvijek dostupan – ne samo formalno, nego ljudski. Mogli smo ga kontaktirati i na privatni broj, u svako doba, a ono što smo govorili nije ostajalo samo na riječima. Slušao nas je, reagirao odmah i pomagao u konkretnim situacijama: kod ugovaranja usluga kako djeca ne bi bila stavljena na liste čekanja, kod zapošljavanja osoba s invaliditetom te kroz pokretanje razgovora i procedura za promjene u sustavu vještačenja i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Nikada se nije ljutio na naš izlazak u medije – zanimalo ga je što se doista događa na terenu, kakve priče ljudi žive i gdje sustav puca. Upravo iz tih razgovora pokretao je procedure za promjene, svjestan da se problemi ne rješavaju šutnjom, nego slušanjem i djelovanjem.

Svi mi želimo promjene i svi ih zazivamo, no ponekad je potrebno stati i biti realan. Život nije svima jednak, niti su svima dane iste mogućnosti i to je činjenica koju nijedan sustav ne može u potpunosti ispraviti. Postoje sudbine u kojima rješenja nisu jednostavna, u kojima nije moguće imati sve što bismo željeli i u kojima nitko nije kriv. Upravo zato očekivanja moraju biti utemeljena na stvarnim mogućnostima društva u kojem živimo – zemlje koja nema neograničene resurse, ni financijske ni kadrovske. Vrijeme će pokazati da se dio današnjih zahtjeva jednostavno ne može ostvariti onako kako se zamišlja, koliko god nam namjere bile dobre.

Istodobno, važno je biti realan i kao roditelj. Ta su djeca naša djeca i briga o njima nije nešto što možemo ili smijemo prepustiti isključivo sustavu. To je naša odgovornost, naša dužnost i naša svakodnevica. Pomoć sustava potrebna je i dobrodošla, ali ono što nam je najpotrebnije nisu izolirana rješenja, nego ravnomjerno razvijene i dostupne socijalne usluge u svim dijelovima zemlje – centri za odgoj i obrazovanje, boravci, odmor od skrbi, privremeni smještaji i programi koji djeci i osobama s invaliditetom omogućuju da budu sa svojim vršnjacima, uključeni u zajednicu i život koji ih okružuje. Djeci nije mjesto zatvorenoj u kući, odvojeno od svijeta, s osobnim asistentom kao jedinim kontaktom. Naravno, postoje iznimke i svaka odluka mora se donositi individualno, stručno i s punom sviješću o stvarnim potrebama djeteta i obitelji.Na kraju ostaje nam da se zahvalimo ministru Piletiću za sve što je učinio dobro za nas, stoji u propćenju kojeg potpisuju iz Udruge Vukovarski leptirići.