ŠIRINE

Za približno mjesec dana, možda nešto više, opustjet će Širine i doživjeti sudbinu Sokolovca, Jasenovca i niza ostalih baranjskih (beljskih) pustara.

Nekadašnji Braidaföld spominje se još u 19. stoljeću. Tijekom povijesti mijenjao se broj stanovnika, a kulminirao je nakon Drugoga svjetskog rata, kada su Širine imale više od 500 mještana. Kako su godine odmicale, stanovnika je bilo sve manje, 1971. - 319, 1981. - 219, 1991. - 170. Na prvom popisu nakon Domovinskog rata evidentirano je 86 Širinčana, a na posljednjem samo 26. Mnogo ljudi u Širine je svakodnevno dolazilo na posao jer je tamo bilo sjedište beljske Poljoprivrede Širine. No proteklih dana i Belje je počelo napuštati tu pustaru. Mehanizacija je već preseljena u Brestovac, ostala su dva-tri stroja, nešto alata u radionici… Pusta je i nekadašnja upravna zgrada. Upravo odlazak Belja kap je koja je prelila vrč. Malobrojni mještani, naime, ostali su bez pitke vode, jer tamošnjim vodovodnim instalacijama, izgrađenima još u vrijeme Austro-Ugarske, teče samo sanitarna voda. A priključak na gradski vodovod, koji prolazi na samo nekoliko metara od tamošnjih kuća, očito je, ne isplati se. Upravo zbog priče o vodi zaputili smo se na tu pustaru, smještenu 2-3 kilometra od Belog Manastira. Zatekli smo opustjele objekte, jato crnih kokoši, dva psa i - pedesetčetverogodišnju Svjetlanu Hosinger, jednu od posljednjih "širinskih Mohikanaca''.

Vode još mjesec dana

- Prava je istina da će vode biti još mjesec dana, sve dok nas ne isele - kaže nam Svjetlana. U prvi mah odgovor je ostao nejasan. Posebice dio oko iseljavanja.

- Nedavno su došli neki ljudi i rekli da se moramo seliti. Pokazali su mi fotografiju stana u Kneževu te dodali da idemo tamo. Odlaze i ostali - objašnjava Svjetlana, koja u Širinama živi od početka 80-ih godina. U trošnom objektu (soba, kuhinja i kupaonica) živi sa sinom. Suprug joj je preminuo prije pet godina. Zajedno su godinama radili na Belju. Bez obzira na uvjete, kaže, nije se planirala seliti. Ostala bi u Širinama, ali bez vode se ne može.

- Zasad sanitarnu vodu imamo iz vodotornja dok se ne isprazni. Po pitku vodu odlazimo na jedini bunar - kaže.

Pustara Širine

IVICA GETTO

Iako sa sjetom pričaju o nekadašnjem životu u Širinama, epilogom su zadovoljni Svetozar Jovandić i Stana Varga.

U državne stanove

- Imam 80 godina, živim sam u trošnoj kućici, ali se nisam planirao seliti. No kada su rekli da više neće biti vode i ponudili mi stan u Šećerani, pristao sam - govori Svetozar. S njim se donekle slaže i njegova sumještanka Stana. I ona pamti bolja vremena na pustari - s trgovinom, gostionicom, nogometnim klubom i brojnijim stanovništvom - u koju se udala prije nešto više od tri desetljeća.

- Selim se u državni stan u Petlovcu. Prošle godine preminuo mi je suprug i ostala sam sama. Stan je prepun vlage, a po vodu moram odlaziti daleko. Blizu sam 70 godina i to mi je teško. Stoga sam podnijela zahtjev za zamjenu stana. Potpisala sam papir, obećali su mi i sada čekam rješenje - priča, svjesna da je njezinu zamolbu ''poguralo'' preseljenje beljskog pogona i ''zatvorene slavine''.

Kako saznajemo od naših sugovornika, ostali će mještani, njih 20-ak, također u državne stanove diljem Baranje - u Kneževo, Petlovac, Šećeranu, Grabovac… S jedne strane, u poznijim godinama osmjehnula im se sreća jer će, htjeli-ne htjeli, početi novi život u kudikamo primjerenijim uvjetima. S druge strane, godinama stjecane navike morat će promijeniti, zadržavajući u sjećanju sjetne priče o nekadašnjim vremenima…

Na upit što će biti sa Širinama, nisu znali točno odgovoriti. Rekli su nam samo kako se priča o nekoliko ''varijanti''.

- Jedni kažu da će se graditi dvodomke za Nepalce i ostale strane radnike. Drugi da će ovdje biti stočna farma, treći tvrde da će zemljište prenamijeniti za povrtlarske površine, a četvrti već vide solarne panele. Što će u konačnici biti, pokazat će vrijeme, a sigurno je samo da nas nitko ništa ne pita - kažu na kraju, zahvaljujući nam na dolasku i oproštajnoj priči.