ĐAKOVO - ĐAKOVAČKI MAJSTOR FRANJO VINKOVIĆ, Kovanjem čvora zatražio status kovača umjetnika, ožujak 2021.
USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
26.9.2025., 11:23
majstor kovač iz Đakova

Turisti vole svjedočiti kovanju, vatri, udarcu čekićem, iskrenju...

Katedrala, lipicanci, ženska šamija, šokački šešir, mačevi..., iz komada metala nije ništa nemoguće napraviti - kaže

Prava adresa za turista koji se sa željene destinacije ne vraća samo sa suvenirom nego i s jedinstvenim doživljajem, pa i vještinom više, jedna je đakovačka, ona Majstorskog kovačkog obrta Vinković, vlasnika Franje Vinkovića, jedinog majstora kovača u Osječko-baranjskoj županiji. Još ih je samo šest u Hrvatskoj, no on jedini radi i restauraciju.

Grubijan i estet

U živopisnoj kovačnici teku život, rad, tradicija, održivost. Između vatre, kovačkog čekića i metala. Demonstracija snage koja se već idući tren pretoči u kiruršku preciznost. Grubijan i estet. Jedinstven doživljaj, drukčiji od svega drugog viđenog u ponudi grada, a opet u sinergiji s đakovačkim znamenitostima – i katedralom, i Ergelom, i Dvorom, i Strossmayerovim perivojem... Uz kupnju nekog kovačeva proizvoda, turist može posvjedočiti i radnom procesu, educirati se o tom starom zanatu pa i osobno okušati u preoblikovanju metala u predmet. Upotrebni ili umjetnički.

Otkud gradsko dijete, i to tada kao mladac, u gotovo izumrlom zanatu?

- Volim kovačiju, spoj je starog i novog, ručnog rada i fizičke snage, a, opet, pod teškim čekićem nastaju i najdelikatniji predmeti kao buket cvijeća koji sam izradio polažući majstorski ispit 2007. U kovačnici se svaki dan susrećete s povijesti - od otkrića vatre do otkrića metala. Praiskonski materijali, bez ugroze prirode. To je taj balans, održivost. Lijep je osjećaj da i zbog vas ovaj stari zanat ne izumire, da je vaša kovačnica destinacija svima koji žele vidjeti nešto jedinstveno, ali i da se educiraju i odu kući s iskustvom više. Jer, radim poljoprivrednu i umjetničku kovačiju i restauracije.

Kako ste kovačiju pretočili u originalnu turističku priču?

- Gostu je najinteresantnija ta priča o nama - posao kovača - jako nas je malo i podsjetnik smo na prošlost. U kovačnici teče stvarni život, nema virtualnog, aplikacija, novotarija. Turistu pruža interaktivnost. Priča o zanatu poseban je doživljaj, turisti vole svjedočiti kovanju, vatri, iskrenju, udarcu čekićem, čuti kako se sve to radi. Moj je pristup edukativan, no i demonstriram svoju vještinu, čak i uz uključivanje gosta, da i on proba biti dio stvaranja iz komada metala.

Želi li turist kupiti nešto iz kovačnice, što biste mu predstavili, napravili?

- Uz to što u obrtnici stoji da se mogu baviti i poučavanjem na radionicama uz demonstraciju izrade predmeta, a bilo ih je niz na manifestacijama, sajmovima, po muzejima i sl., izrađujem za prodaju brojne predmete, no u pitanju je rad na metalu, uz prethodnu narudžbu. Katedrala, lipicanci, ženska šamija, šokački šešir, mačevi..., iz komada metala nije ništa nemoguće napraviti. O prigodi 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava, muzeji me zovu za radionice s izradom njegove krune, starohrvatskog mača... Templarima sam izrađivao mačeve toga reda, za Gradski muzej Vinkovci kopije mačeva 'spatha' za Rimske dane, na radionicama u suradnji s Muzejom Đakovštine kopije srpova, a stigla je i zamolba za restauracije drvenih škrinja za Muzej Međimurja Čakovec. Moja je kovačija vidljiva i po mnogim mjestima u Đakovu.

Ministarstvo kulture svojedobno vam je dalo trajnu dozvolu za rad na nepokretnim dobrima...

- Time su mi se širom otvorila vrata povijesnih, sakralnih objekata, muzeja... Upravo za Đakovačko-osječku nadbiskupiju restauriram metalne dijelove na prozorima. Rad na restauraciji ograde kripte katedrale, ograde ispred Dvora, popravci u katedrali, izrada nove ograde Strossmayerova perivoja, brojne narudžbe za muzeje... I kovačija izvan kovačnice ima moj potpis, vrijednost za moj obrt i za moj turistički proizvod.

Vatra se neće ugasiti

Đakovo je i grad lipicanaca, a veza je konja i kovača neraskidiva...

- Da, spona je to kroz povijest ovog zanata i konja. Osim potkova kao suvenira, za potrebe Ergele izrađujem žigove za označavanje konja. Može li se, kao u Đakovu, igdje ispisati ljepša turistička priča o povijesnoj sponi kovačije i konja!

Vaš je kovački zanat i priča o obitelji, zar ne?

- Da, od četvorice sinova zasad dvojica nastavljaju mojim stopama. Goran je student druge godine strojarstva, a Franjo je završio za strojobravara i zajedno radimo. Ispunjava me to što se i sinovi vide u kovačnici. Posjetitelji u toj našoj životnoj, obrtničkoj i turističkoj priči vole čuti da se kovačka vatra ni nakon mene neće ugasiti.
(Via Slavonija i Baranja)