Diana Mataković
Tri generacije Matakovića skrbe se o vizualu Jeseni
Znak Jeseni koji je nastao spontano nije bio u upotrebi od samih početaka, no vrlo se brzo pokazao neodvojivim od manifestacije
Vinkovačke jeseni tijekom desetljeća nisu oblikovali samo sudionici šokačkih kola i pjevači tradicijskih pjesama nego i ljudi iza pozornice, oni koji su svojim radom utkali dušu u vizualni identitet manifestacije. Među njima posebno mjesto zauzima obitelj Mataković.
Joza Mataković, umjetnik i učenik slavnog Vanje Radauša, autor je grba Vinkovačkih jeseni i čovjek koji je osmislio brojne scenografije i gradske vizure uoči manifestacije. Njegov brat Grga - Grša bio je direktor Turističke zajednice i brinuo se o sponzorstvima, danas obiteljsku vezu s Jesenima nastavlja Jozin sin Dubravko, a približava im se i Diana, Jozina unuka, Dubravkova kći.
- Cijele obitelji bile su upetljane u to i trpjele to, jer pripreme su trajale cijelo ljeto. Na sva četiri ulaza u grad bili su transparenti "Dobro došli na Vinkovačke jeseni". Kod kuće smo radili dekoraciju. Dovezli su nam materijale. Moj ujak, bratić, pomagao sam i ja... Cijelo ljeto se radilo - prisjeća se kroz smijeh Dubravko Mataković i dodaje kako pripreme nisu uključivale samo rad na dekoracijama u dvorištu nego i promidžbu, pozivanje Slavonije na slavlje.
- Oni koji su imali automobile obilazili su Đakovo, Osijek, sve do Iloka. Svagdje se stalo, a vozio je i Ledin kamion pun sladoleda. Nama kao djeci bilo je najzanimljivije što smo kroz sela u kojima nismo stajali kroz prozor bacali buntove letaka. Djeca su ih po kanalu kupila - prisjeća se Dubravko.
Posebna je priča nastanak grba.
- Stric Grša tražio je oca nekakav vizual i na svoju inicijativu otac je napravio današnji grb. Tata mi je pričao da su se okupili navečer pred panoom što ga je otac napravio, a Dionizije Švagelj mu je rekao: "Joza, rodio se znak Jeseni' - pripovijeda Dubravko o vizualu koji nije imao namjeru postati to što je danas.
Znak koji je nastao spontano nije bio u upotrebi od samih početaka, ali se vrlo brzo pokazao neodvojivim od manifestacije. Cijeli krug predstavlja kolo, sunce i život, crni elementi crnicu, a žuta i oker boja plodnost Slavonije i snagu sunca. U sredini je jabuka, znak voćnjaka Borinci i simbol berbe, te tikvica kao simbol folklora.
- Jako se ponosio time, uvijek je to isticao i mislim da mu je bilo važno - kaže Dubravko o ocu.
Grga - Grša brinuo se za sponzore. Bratski odnos bio je isprepleten kreativnim nesuglasicama, ali i brzom pomirbom.
- Voljeli su se, ali bilo je tu i svađe i brzog pomirenja - dodaje Dubravko, koji još uvijek čuva značke s grbom koje su krasile sakoe i privjeske za ključeve, a sjeća se i kada su se dekoracije dovozile fijakerima, u doba kada kamioni nisu bili česta pojava.
Danas Dubravko potpisuje vizuale i scenografije Jeseni.
- To vidi cijela Hrvatska, cijeli svijet... Vidjet ćemo kako će ove godine reagirati - govori s neskrivenim uzbuđenjem, a na pitanje što bi na njegov rad rekao otac, odgovara iskreno:
- Ne znam što bi rekao. Mislim da bi mu se svidjelo, jer držim da je moj rad nastavak na njegov. Bio mi je tihi mentor. Gledao sam godinama što je radio te upijao. Ne samo Vinkovačke jeseni nego i silne scenografije u kazalištu. Gledao sam kako je davao rješenja i tehnički i bojom. Cilj je bio sa što manje materijala i što jeftinije dobiti najbolje rješenje. To je uvijek uspio. Po meni, bile su to uvijek bolje scenografije nego kada dovuku na pozornicu realne stvari. Učeći od njega, dao sam rješenja koja nisu komplicirana, ali koja su vizualno zanimljiva. Otac bi bio ponosan – uvjeren je Dubravko. Njegova scenografija prošlogodišnjih Jeseni ocijenjena je najvišim ocjenama i svi se slažu kako je bila svojevrsni hommage ocu...
Priča o obitelji Mataković pokazuje da su Vinkovačke jeseni živi organizam u koji su generacije utkale svoj rad, ideje i emocije. Od Jozina grba, preko Gršina angažmana i brige za sponzore, do Dubravkovih suvremenih scenografskih rješenja, Jeseni su kroz Matakoviće dobile prepoznatljiv vizualni identitet.
Danas, kada Dubravkova kći Diana obnavlja djedov grb na Trgu Vinkovačkih jeseni i osmišljava neke svoje vizuale, vidljivo je da se nasljeđe prenosi i na treću generaciju. Posjetitelji koji svake godine dolaze u Vinkovce možda ne znaju sve ove priče, ali osjećaju njihovu snagu u bojama, simbolima i atmosferi koja ih dočekuje.
