Alaj volim, alaj volim ići na Vezove, u Đakovo kad me dika zove..., pjevala je prva dama tamburaške glazbe Vera Svoboda godinama na Đakovačkim vezovima, čija je bila stalna sudionica, pjesmom širom otvarajući vrata srca Slavonije Šokadiji i njezinim gostima. Žetva je netom završena pa se jedno blago, zlatno zrno, unutra sprema, a van, na Vezove, iznosi drugo - nošnja zlatara, muška rubina, dukati, a iz štala ranom zorom prežu i kite dorati pa s njima, u okićenoj svatovskoj zaprezi, put Đakova. Za to se živi! Ej, oj, dorati, moje zlato suvo, ej, dosta sam vas šparovo i čuvo..., kaže pjesma, a na Vezovima se blago iz štala ne šparuje, nego s ponosom pokazuje. U riječi ne može stati sva ljepota sažeta pogledom - na šlinganim jastucima gizdaju se Šokice, dok muški znalački upravljaju okićenim kolima. Zvone točkovi zaprega na vrućem đakovačkom asfaltu, a zvuk se miješa s kasom konja. Konji bijelci, vranci, riđani...

Nedjeljno je to jutro, podno zvonika Strossmayerove katedrale teče svečana vezovska povorka. U njoj zvuk tamburice, rima bećarca, kandžijama zrak paraju kandžijaši, defiliraju i kuburaši, lavežom Vezove pozdravljaju garavi bujtari... Šokadija slavi Vezove i goste ugošćuje. Svoje čuva, tuđe poštuje. I tako već 59 godina! Veze čovjek ove rodne, ali i krvlju obranjene slavonske ravni svoju životnu nit i kroz đakovački vez, Vezove.

Prije njih se u žetvi umorio, znoj s čela obrisao, ako je godina bila loša - možda i zaplakao, a onda u Đakovu na trenutak brige po strani ostavio i vrijeme svojih starih oživio. Jer, što je budućnost ako čuvanja prošlosti nema? A gdje se bolje prisjetiti Slavonije naših starih nego u Đakovu, na Vezovima. Znamo da ih i vi volite. Potvrdite to svojim dolaskom ovoga vikenda u srce Slavonije. Svi putevi Šokadije vode u nj!