ILOK

Blaženka Crvenković, odgojiteljica Dječjeg vrtića "Crvenkapica" Ilok, dobitnica je godišnje državne nagrade "Ivan Filipović", koja se dodjeljuje za izniman doprinos u odgoju i obrazovanju.

U razgovoru za Glas Slavonije naglasila je kako je, dakako, zadovoljna i ponosna što je njezin rad prepoznat, no sreću je višestruko uvećalo to što je dobila brojne čestitke suradnica te posebno roditelja među kojima je puno onih kojima je svojedobno bila teta u vrtiću.

Bila je teta i - ravnateljici

- Moglo bi se reći kako i ravnateljica našega vrtića Sanja Barbarić prati moj rad od malih nogu, jer sam joj bila teta u vrtiću, potom mentorica tijekom studiranja i stažiranja, zatim smo bile kolegice u istom vrtiću, a danas mi je ravnateljica. Doista je neopisivo zadovoljstvo kada mi roditelji polaznika vrtića kojima sam prije 25-30 godina bila teta govore kako me pamte po dobrom i kako su sretni što sam teta i njihovoj djeci - navela je Crvenković.

Stoga i ne čudi što je dobivanje nagrade propraćeno brojnim čestitkama, kako osobno tako i na društvenim mrežama, s tim da su neke od njih u gospođi Blaženki izazvale niz emocija.

- Javljaju se ljudi iz Iloka, ali i oni iz udaljenih država koji pamte moj rad. Ne može se opisati razina oduševljenja kada pročitate da vam netko zahvaljuje što ste bili odlična teta njihovoj djeci i što me pamte i nakon puno godina. Neke su me poruke dotaknule toliko da su mi oči zasuzile, a posebno se ističe poruka u kojoj mi njezina autorica zahvaljuje što sam čuvarica djetinjstva i vrtićkih uspomena. Nagrade su divna stvar, no ovakve su poruke posebno velika vrijednost - istaknula je, skromno dodajući kako od prvoga dana nastoji raditi svoj posao najbolje što može.

Prošle je godine dobila i nagradu "Medijski Sokrat", koja se dodjeljuje odgojno-obrazovnim djelatnicima za poticanje medijske pismenosti u vrtićima i školama. Na upit što bi mijenjala kada bi mogla vezano uz svoju profesiju, odgovorila je kako bi rado da se promijeni percepcija posla u javnosti.

- Mnogi nažalost vjeruju kako taj posao može raditi svatko. Posljednjih godina u Hrvatskoj imamo nedostatak odgojitelja i mnogi od nas imaju dojam kako se do naše struke ne drži dovoljno u društvu. Ovakve nagrade nas istaknu i vrate na početne postavke što bi i kakav bi trebao biti prosvjetni djelatnik; odgojitelj, nastavnik i učitelj, i to nas ohrabruje. Ne radimo posao radi nagrada, ali dobro je kada naš angažman društvo prepoznaje i cijeni - poručila je i kazala kako je gradonačelnica Iloka Renata Banožić išla s njom na preuzimanje nagrade u Zagreb, čime je istaknula vrijednost rada u predškolskom odgoju u Iloku.

Jedini izbor

Crvenković drži kako je zabluda da se s djecom ne može raditi jednako kvalitetno u manjim sredinama i velikim gradovima, jer - kako kaže - svi su odgojitelji završili iste fakultete, a vještine, znanja, sposobnosti i entuzijazam prenose i djeci i roditeljima koji su iznimno bitni. Dodala je kako bi se na fakultetima trebalo posvetiti više pažnje osposobljavanju odgojitelja za komunikaciju s roditeljima i zajednicom u cjelini.

- Od ranog djetinjstva sam željela biti teta u vrtiću, za mene je to bio jedini izbor i ni dana nisam imala bilo kakvu dvojbu pri izboru zanimanja. Sada sam u 40. godini staža i u šali kažem kako sam život provela "u 200 metara Iloka", jer se u tom krugu nalaze moj obiteljski dom, vrtić i škola koju sam pohađala, prostor u udrugama u kojima sam bila aktivna i crkva u koju idem. Izvan Iloka sam bila na školovanju te sedam godina u progonstvu, no i to sam vrijeme radila s djecom prognanicima u Opatiji. Godine 1998. sam se vratila u Ilok i nastavila raditi - ispričala je.

Prema njezinim riječima, rad s djecom je uvijek nov, zanimljiv i izazovan te ponekad težak, no riječ je o cjelovitom zanimanju.

- Vrijeme je prošlo brzo iako se svašta događalo. Živo se sjećam početaka rada i prvih susreta s djecom. Imala sam sreću raditi posao koji volim, i to je puno toga olakšalo. Kada uđete u živi stroj vrtića, nema puno mjesta za razmišljanje, jednostavno radite dan za danom s entuzijazmom i voljom, međutim nužno je stalno se dalje educirati, jer dobivanje diplome nije kraj obrazovanja - navela je Crvenković.

Zaključila je kako tete u vrtiću nisu ni čuvalice, ni bake, ni dadilje, već su odgojitelji koji moraju znati zašto nešto s djecom rade i kojom aktivnosti što žele postići, pratiti razvoj i napredovanje svakog djeteta i znati ga saslušati.