VUKOVAR

“Vukovarska Kudeljara - od postanka do nestanka" naziv je knjige autora Antuna Čuline i Ane Zdenke Muse rođ. Čulina.

Riječ je o vrijednom doprinosu očuvanju industrijske i kulturne povijesti Vukovara, s posebnim naglaskom na značenje kudeljare kao nekadašnjeg simbola gospodarskog razvoja grada na Dunavu. Kako je naglašeno nedavno na promociji knjige u Vukovaru, autori su temeljitim istraživanjem i osobnim svjedočanstvima prikazali razvoj toga, nekada važnog, industrijskog pogona i vukovarskog kvarta - od samih početaka, preko zlatnih godina proizvodnje, pa sve do njegova gašenja i nestanka.

Nije u prodaji

Kako je pojasnila autorica, brat i ona su na knjizi dugo radili, o čemu najbolje svjedoči podatak kako je Antun dokumente skupljao po slavonskim arhivima čak 16 godina, a želja im je bila dokumentirati stvaranje i rad tvornice, stvaranje naselja za radnike i život od pedesetih godina prošloga stoljeća.

- Imamo tvorničke fotografije i dokumente od prije više od 100 godina, obitelji su nam slale obiteljske slike stare i po 70 i više godina. Istina je da smo brat i ja među najstarijim autohtonim stanovnicima vukovarskog prigradskog radničkog dijela grada znanom kao Kudeljara, pa smo knjigom vratili i zapisali povijest - pojasnila je početkom godine Ana Zdenka Musa, prije nego što joj je potvrđeno iz Grada Vukovara da će financijski poduprijeti tiskanje toga značajnog djela koje nije namijenjeno prodaji već će se dijeliti školskim knjižnicama, muzejima, institutima i arhivima te malenom broju onih koji su živjeli na Kudeljari.

Knjiga je nastala kako bi se sačuvale uspomene, ne kao puki podaci, godine i datumi, već kao emocija, sjećanje na miris kudjelje, zvukove strojeva i život kojeg više nema. No, dakako, u njoj su navedene konkretne informacije, poput one da se ove godine navršava 120 godina od osnutka i početka rada tvornice "Vukovarska kudeljara". Uz nju je formirano naselje za radnike i njihove obitelji, u narodu prozvano Kudeljara. U tom su naselju rođene i za njega čvrsto vezane generacije Vukovaraca koji je nikada neće zaboraviti ni prestati voljeti. Tijekom Domovinskog rata posve je uništena, pa mlade generacije Vukovara o njoj znaju tek malo ili ništa. Stoga im je upravo ova knjiga odličan izvor podataka, ali jednako tako i povjesničarima, kao i svima koji žele doznati kako se nekada živjelo i radilo u tom dijelu grada. U njoj je objavljen i popis stanovnika Kudeljare do kojih su autori uspjeli doći, onih koji su u ratu poginuli i nestali te onih koji su završili u logorima. Obiluje i brojnim fotografijama u crno-bijeloj tehnici i nizom dokumenata koji pričaju svoju priču o negdašnjem životu na Kudeljari.

Odani vjeri

Tako se može doznati kako je naselje građeno paralelno s tvornicom, a na strani na kojoj je sada Kudeljarska ulica bili su pogoni i bazeni, dok je sama četvrt građena uz cestu koja vodi prema Vinkovcima. Autori navode kako u bivšoj državi Kudeljara nije bila omiljena zbog izraženog hrvatstva i katoličanstva.

“Naši su roditelji bili siromašni radnici bezemljaši i možda smo baš zato bili odani vjeri i Bogu. Grad je prije Drugoga svjetskog rata imao crkvu i u Borovu naselju koja je zatvorena nestankom NDH, pa je ostala samo jedna - vukovarski franjevački samostan s velikom samostanskom župnom crkvom sv. Filipa i Jakova. U njoj su kršteni, pričešćeni i krizmani svi kudeljarci rođeni od 1946. do 1963., kada smo dobili našu župu sv. Josipa Radnika", navodi se u knjizi.

Premda je hrvatski izraz kudjelja, u Vukovaru se uvijek govorilo kudelja i od toga je naziva stvoreno i ime naselja. Kudjelja je prirodno celulozno vlakno dobiveno namakanjem i mehaničkom obradom industrijske konoplje i nekada se od nje pravila odjeća, konopi, tkanine i vreće, a koristila se i u vodoinstalaciji i poljoprivredi.

Autori podsjećaju kako je kudjelja iz Vukovara bila poznata po kvaliteti i najcjenjenija u Europi. Tvornica je počela rad u ljeto 1907. godine, zapošljavala je 300 radnika, dok bi ih zimi radilo njih oko 130.

Uz pomoć "Prve hrvatske štedionice" 1919. godine pretvorena je u dioničko društvo s glavnicom od šest milijuna kruna, a kasnije su većinskim dioničarima tvornice postali "Bata" te potom "Borovo".