ŽUPANJA

Već dva tjedna, od blagdana Sveta tri kralja, jahači uveseljavaju stanovnike sela i gradova na istoku Hrvatske, i tako će biti sve do 4. ožujka, uoči Čiste srijede, koja će označiti kraj ovogodišnje sezone pokladnih jahanja i početak korizme. Do tada će Slavonci i Baranjci dočekivati vesele povorke, a jahači će im uzvraćati pjesmom. Biti domaćin pokladnog jahanja, ugostiti i počastiti jahače i goste, oduvijek je bila velika čast, ponos i dika. Običaj pokladnog jahanja datira još iz vremena Vojne krajine, kada su graničari na Savi čuvali granice od Turaka i danas se njeguje i čuva kao dio tradicijske kulturne baštine. Iako je vezan uz naselja uz granicu, pokladno se jahanje iz godine u godinu organizira u sve većem broju sela. Konjogojci mu se posebno raduju, žele se prije korizme i vremena posta i odricanja opustiti i "prokeriti". Ponosno jašu svoje gizdave konje, čiji se topot isprepleće s pjesmom jahača i razgaljuje srca i starih i mladih.

Jašenje im draže

“Kod nas starih Slavonaca, starih Šokaca, radije se kaže jašenje. Iako je književno pravilno jahanje, kod nas je uvriježen naziv jašenje. I svima nama, koji smo konjogojci i jahači, draže je reći pokladno jašenje, i tako govorimo", kaže Adam Svirčević iz Županje, dugogodišnji konjogojac, čuvar tradicije i narodnih običaja, svirač tradicijskih glazbala. U narodu poznat kao Svirac, inicijator je osnivanja i Prve pjevačke konjice Sinđir, koja njeguje tradicijske napjeve slavonskog kraja i baštini uzgoj konja lipicanske pasmine, jer uzgoj konja i pjesma, kako ističe, idu zajedno i odlično se dopunjuju. Po tome su jedinstveni u Hrvatskoj jer ni jedan drugi grad osim Županje nema svoju pjevačku konjicu. Pokladno je jašenje, kaže Adam, mnogima, a posebice konjogojcima, velika radost, tijekom godine nestrpljivo ga iščekuju, jer to je vrijeme njihova intenzivnog druženja, prilika za susrete u raznim selima i gradovima, za razmjenu iskustava, da se vide mlada i nova grla, a česte su i prodaje konja. Konj je tih dana u centru događanja, a konj za Šokca ima mitsko značenje, i njihova veza neraskidiva je. Traje još od davnih vremena, kada su zajedno obrađivali njive, izvlačili drva iz šume... Iako su ih strojevi i vozila potisnuli s polja i puteva, konja nikada nisu istisnuli iz srca Slavonca, što svako malo iznova potvrđuju. Za pokladno jahanje treba se pripremiti jer u povorku može samo jahač u narodnoj nošnji (rajtozne, rubina, špenzle, kožuh i čizme), čiji je konj uredan i koji poštuje pravila organizatora. Oni koji žele u tome sudjelovati znaju da se već iza Božića treba pripremati. Tada već kreće i sezona potkivanja i mnogi na vrijeme ugovaraju termine i rješavaju kopita. Svestrani je Svirac jedan od rijetkih potkivača koji se danas bave tim poslom i pravi je majstor svog zanata.

S koljena na koljeno

“Što se tiče potkivanja konja i 22-godišnjeg iskustva koje imam u tom poslu, moje su stalne mušterije iz okolice Županje, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Nove Gradiške. Konjogojci su već naviknuli na mene i ja na njih. Svi na vrijeme dobiju svoga konja spremnog za poklade", govori. Dodaje da na području cijele Slavonije ima od četiri do pet potkivača koji mogu napraviti ozbiljan posao, ima i onih koji ga pokušavaju odraditi, ali im za potkivanje dvaju konja treba cijeli dan, a on ih potkuje za sat i pol, sve zavisi od majstora do majstora.

Očeve vještine s velikom voljom i željom posebice upija i njegov 14-godišnji sin, koji također od malih nogu njeguje ljubav prema tradiciji, šokačkim običajima, a napose konjima. "I ja i moj prijatelj, špajzer koji mi pomaže u potkivanju konja, Aca Jokin, obojica imamo sinove po imenu Marko i obojica su za sada jako zainteresirana za sve što radimo, a hoće li krenuti našim stopama, ostaje vidjeti", kaže i dodaje da su im upravo njihovi sinovi pokretači za sve što rade. "Jako su nestrpljivi, ne mogu dočekati kada ćemo na pokladno jašenje i jako se raduju odlasku u sela i druge gradove. S posebnim uzbuđenjem čekaju da to bude u Županji, 23. veljače. Puni su pitanja kada ćemo kupati konje, kada ćemo ih isprobati i malo trenirati, i to nas jako raduje i motivira. I kada ti se ne da nekamo ići, a bude i takvih situacija, oni te jednostavno vuku i odustajanja nema", zaključuje.

I upravo su ti mlađi naraštaji, koji ga rado prihvaćaju, ponosno pokazujući ljepotu svojih konja i vještinu jahanja, zalog opstojnosti ovog poznatog graničarskog običaja.