SLATINA

Željko Felbar neumorni je kroničar koji već godinama svojom kamerom bilježi sve što se u njegovoj Slatini i okolici događa. Rođen je 1951. godine u nedalekoj Višnjici, danas u općini Sopje, i u tom naselju sa svojim roditeljima i braćom proveo je prvih desetak godina života.

Željkovi roditelji bili su Agneza Beneš i Tomislav Milošević, a Željko je bio njihovo prvo dijete, najstariji sin. Kao svoje prezime uzeo je djevojačko prezime očeve majke. Preci bake Felbar 1842. godine doselili su iz Austrije u Prugovac nedaleko od Pitomače, ona se udala u Donje Bazije za nakupca konja Miloševića, a krajem pedesetih odselili su se u Donji Miholjac i tamo ostali do kraja života.

– Moj otac je kao kovač iz Bazija došao u Višnjicu, pa sam gledao kako se izrađuju potkove i kako se potkivaju konji, sjećam se i traktora sa željeznim kotačima. Sjećam se također izgradnje ceste između Bistrice i Španata, i pravog parnog valjka, ali nema fotografija iz toga vremena. Zato ja volim snimati izgradnju raznih objekata i od 1986. godine čuvam sve što sam snimio, jer sve će te snimke za određeni broj godina biti dragocjeni dokumenti, kaže Felbar.

Sjećanja ga vraćaju u dane djetinjstva u Pustari Višnjici, za koju kaže da je pedesetih godina prošloga stoljeća bila izuzetno dobro organizirano naselje. U desetak stambenih objekata živjelo je i do 200 ljudi. Tvornica žeste imala je vlastitu proizvodnju struje pa su mještani u smjenama ložili peći do 22 sata i do tada je mjesto imalo struju, naravno, samo za rasvjetu. U jednoj prostoriji bila je četverogodišnja škola, a krajem pedesetih godina u Višnjici je izgrađena kuglana pa je Željko bio među klincima koji su dizali i postavljali kegle. Žene su kao zbor nastupale na priredbama u mjestu, a vozeći se na prikolici odlazile su i na nastupe u Slatinu. Bila je u Višnjici i trgovina mješovitom robom, dolazilo je putujuće kino, na kirvaj i sladoledar.

Felbar kaže da je u pustari bila organizirana liječnička i veterinarska služba. U domu je na visokom stolu bio crno-bijeli televizor, pa su mještani zajedno gledali neke filmove i serije, a svatko je sebi donio stolicu na kojoj je sjedio.

Željkova ljubav prema pokretnim slikama vremenom se pretvorila u posao i ostala je do danas. Sredinom osamdesetih godina pokrenuo je sa suprugom Jadrankom Srdoč uspješno videotekarstvo pa su imali osam videoteka od Špišić Bukovice do Našica, a bavio se i snimanjem svatova, utakmica i sličnih događaja. Tada je za te potrebe imao najmanje tri kamere spremne za usluge.

Domovinski rat iz temelja je promijenio teme snimanja. Sa željom da i dalje bilježi sve što se događa i da prikupljene informacije što prije dođu do sugrađana, sa suprugom Jadrankom 1992. osnovao je prvu privatnu radiostanicu u Hrvatskoj, koja je radila sve do 2004. godine pod nazivom Marinianis radio. Većinu priloga snimao je videokamerama s kvalitetnim mikrofonima, a supruga je bila urednica i voditeljica programa.

Njegova Jadranka 2021. godine izgubila je bitku s opakom bolešću, četvero odrasle djece krenulo je svojim životnim stazama, a Željko i dalje svojom kamerom bilježi ljepote slavonskih pejzaža i događaje koji će nekome jednom u budućnosti buditi sjećanja, i na svojim portalima objavljuje slatinski videovremeplov.