Pripadam generaciji koja u uspomenama iz najranijeg djetinjstva čuva sjećanje na salon-bombone (salonske bombone ili salonere) – šećerne prutiće umotane u bijeli papir i još svjetlucavi plavi, žuti, zeleni, crveni, zlatni ili srebrni staniol. Sjećam se kako ih je mama vadila iz "štanicle" i vješala po boriću, zbog nedostatka prostora smještenom na neuništivi Obodinov mali hladnjak. Još bi po granama rasporedila komadiće vate, što je imao biti snijeg. I zakačila za njih "štipaljke" s pravim malim svijećama. Skromno, ali meni, kao i mnogoj drugoj djeci, svejedno uzbudljivo. A kada bismo namolili mame da nam i prije završetka blagdana daju pojesti pokoji saloner (negdje sam pročitala da se i danas proizvode, u Koprivnici ako se ne varam), pažljivo bismo odmotali staniol, poravnali ga, "izgrecali", noktom i spremili među stvari koje smo tada skupljali (mislim na djevojčice): salvete, prazne Dravine kutije šibica sa zanimljivim naljepnicama, sličice iz kutija mirišljavih i preslatkih "cigareta" žvaka… Ne sjećam se da je itko taj staniol za nešto upotrijebio, ali bio nam je toliko lijep, i rijedak, da nam je bilo žao samo tako ga baciti. Prve kuglice, srebrne, u naš su dom stigle iz Njemačke. Donio ih je moj tata gastarbajter. Mome ushićenju nije bilo kraja. A ljubav prema božićnim ukrasima nije me napustila ni nakon pola stoljeća – svake godine kupim bar dva (prema fengšuiju u kuću uvijek treba donijeti paran broj bilo čega) iako ih imam za okititi bar dva stana i tri povisoka bora. Nisam, naime, zaboravila čeznutljivost s kojom sam svojedobno gledala božićne slikovnice u kojima su se djeca okupila oko lijepo umotanih darova ispod velikog bora. I moj je zato već desetljećima bar dva metra, obvezno "prirodni" (makar iglice zapele u tepihu i ispod namještaja usisavala još u kolovozu) i, klasika od koje ne odustajem, crveno-zlatni. Iako sam oduševljena kombinacijama srebrne, bijele i plave, kuglicama u puderastim tonovima i drugim varijacijama, pa dođem u iskušenje da "nagodinu nešto promijenim", uvijek se predomislim – crveno i zlatno nekako najbolje "griju" moj dom i moje srce.

Kuglicama, među ostalim, početkom adventa ukrašavamo domove i adventske vijence, a posljednji dan došašća njima kitimo bor. One nisu samo ukrasi, već nose i mnogima malo poznatu blagdansku simboliku. Kuglice su okrugle, poput vijenca nemaju početak ni kraj, i po tome simboliziraju vječnost, beskonačnost i savršenstvo, odnosno trajnu ljubav, mir i božansku prisutnost. Kao ukrasi na boru zamijenile su jabuke, simbol plodnost, blagostanja i obnove života. Kuglice su naslijedile tu simboliku i postale znak nade za dobru žetvu i sreću u idućoj godini. Blještavilo kuglica asocira na svjetlost, koja je ključni motiv Božića – pobjeda svjetla nad tamom, Kristova svjetlost koja donosi radost i nadu.

                                                            

PEXELS

Prve staklene kuglice za ukrašavanje božićnih drvaca počeli su izrađivati staklopuhači u Lauschi, mjestu u Njemačkoj, 30-ih godina 19. stoljeća. Bile često obojene ili iznutra posrebrene. U Lauschi je to umijeće opstalo do današnjih dana i pod zaštitom je UNESCO-a. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji, proizvodnja se ubrzala. Kuglice su postale popularne u Engleskoj u doba kraljice Viktorije zahvaljujući njezinu suprugu princu, Albertu, a 80-ih godina 19. stoljeća američki poduzetnik F. W. Woolworth njemačke kuglice počinje uvoziti u SAD, gdje se razvila domaća proizvodnja. Poslije je došla plastika i drugi materijali, danas sve više i ekološki...

Božićne kuglice koje se prenose s generacije na generaciju na najljepši nas način povezuju s prošlošću i precima. Zajedničko uređivanje doma i kićenje bora potvrdit će i ojačati obiteljske veze, stvarajući nezaboravne uspomene. Neka tako bude i ovoga i svakog budućeg adventa.