Usred Slavonije izdiže se papučko gorje, u pradavnoj prošlosti zeleni otok u Panonskom moru, a danas prelijepi park prirode. Područje je to bogato planinskim izvorima i potocima, brojnim špiljama, jamama i ponorima, vapnenačkim travnjacima i šumama, a sve su to odlična prirodna staništa za brojne biljne i životinjske vrste.

Ono najljepše u slavonskom gorju su šume, a stručnjaci kažu da se tu zbog raznolikih reljefnih, geoloških i mikroklimatskih prilika te raznolikosti tla nalazi čak 13 vrsta šumskih zajednica, od hrasta kitnjaka i graba, bukve i jele, do hrasta medunca, sladuna i cera. Ta ljepota, koja čovjeku pruža utočište ili mu osigurava materijal za dom, grije ga u hladnim danima zimi i štiti od žarkog sunca ljeti, daje mu tjelesnu i duševnu hranu, u jesenskim danima postaje još ljepša, još šarenija i raskošnija.

Priroda je umjetnik kakvog nema među ljudima. Kamera slatinskog videokroničara Željka Felbara otkriva kako je prvih dana studenoga ukrasila papučke šume između Slatine i Voćina, "krivudavom šumskom cestom prema dubinama Papuka". Neumorni je putnik svojim objektivom zabilježio šumske krošnje svih boja – od tamnozelene do zlatnožute i ružičaste, opalim lišćem prekrivene šumske pute, odlomljene i netaknute grane, vodu brdskih potoka kako žubori između velikih kamenih oblutaka koji su joj se našli na putu, a zatekla se tu i jedna srna.

Putovi još nisu potpuno zarasli, ali nekima od njih sve manje ljudi prolazi i sve je manje onih koji se dive jesenskoj ljepoti. Zato valja pohvaliti sve što Park prirode Papuk sa sjedištem u Voćinu čini da ljepotu slavonskoga gorja očuva i učini svima dostupnom.