Margareta Peršić: Najdraža su mi djeca u odraslima
Pripovijedanje je jedan od načina da se vratimo sebi kao ljudima
SLATINA
Svestrana Margareta Peršić, likovna umjetnica, pjesnikinja i pripovjedačica za velike i male, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Slatina družila se s polaznicima Dječjeg vrtića Zeko. Ispričala im je neobičnu priču o junaku koji je poslušao pametnog starca i ubio zločestog zmaja s devet glava pa za nagradu dobio ruku lijepe kraljevne. Uz mnogo kretanja, razgovora s mališanima, uključivanja prisutnih u priču i mnogo energije potrebne za takvu interakciju, pripovjedačica u zelenoj haljini i čudnim cipelama pokazala je kako djecu zainteresirati za njima primjerenu književnu formu, kako zadržati njihovu pozornost i kako im prenijeti odgojne poruke kojih će se i kasnije sjećati.
– Ja uglavnom pričam narodne bajke, ali rijetko kad unaprijed znam koju ću bajku pripovijedati. Ovisi kakva je publika, što osjetim da bi mogla primiti, zato uvijek imam nekoliko bajki 'u rukavu'. Da, bajke su za odrasle, ali ja volim kad dođu djeca, a najdraža mi je miješana publika, kad vidim odrasle ljude, starce i starice, i način na koji se svi pretvaraju u djecu. Najdraža su mi djeca u odraslima. U tom smislu bajke jesu za djecu. Ovo što radim nije posao, to je život, to je staza kojom ja idem.
Margareta Peršić samostalna je umjetnica, nema neku svoju matičnu kuću, ona ilustrira, izrađuje lutke, piše poeziju, piše priče, recitira, surađuje sa Školskom knjigom i s Teatrom OZ, a već više od 20 godina pripovijeda. Prije toga bavila se žongliranjem, bacanjem čunjeva ili baklji i sličnim aktivnostima, ali kaže da nije došlo do promjene – sve je to dio jedne priče, jer ona je i bacanjem čunjeva uvodila ljude u priču. Tako se jedno zanimanje nastavilo drugim, koje je postalo primarno i najjače.
– To je poziv koji nisam ja izabrala, nego je poziv izabrao mene, a ja sam samo potvrdila taj put i nisam htjela skretati sa staze koja mi je određena. Kad sam počela pripovijedati, to je radila jedino Jasna Held, ja je zovem kraljicom. Za vrijeme rata vodili su je u tunele u Sarajevu da pripovijeda ljudima, ali ja za nju tada još nisam znala. I sada nas je malo, u ovoj zemlji može nas se nabrojiti na prste jedne ruke.
Margareta Peršić u Slatini je nastupila povodom Mjeseca hrvatske knjige posvećenog pripovijedanju, ali ona kaže da je njoj svaki dan 'mjesec pripovijedanja'. – Mi smo jako pomodni narod i posljednjih nekoliko godina sve je priča i sve je bazirano na pričama. Prije 10-15 godina kada bih rekla da pripovijedam bajke i nudila to što radim, neki bi pomislili da stanem pred ljude i čitam knjigu. U drugim zemljama tada je pripovijedanje već prihvaćeno, a sada je već i kod nas popularno. Ali od presudne je važnosti da smo izgubili možda mali djelić ljudskosti i ovo je jedan od načina da se vratimo sebi kao ljudima, da čujemo živu riječ i da prenesemo ono što je zapisano još u bajkama, a ljudski glas može prenijeti mnogo više…
