ORAHOVICA

Četvrta generacija orahovačkih maturanata, gimnazijalaca, proslavila je 50. godišnjicu mature u restoranu Calimero u Orahovici zajedno sa svojom razrednicom, prof. Maricom Hanich.

- Nakon toliko godina ponovno na okupu vidjeti svoje učenike neprocjenjivo je. Ja sam već niz godina u Zagrebu i sve te ljude nisam jako dugo vidjela, danas su djedovi i bake, a sjećam ih se još svježe kao srednjoškolaca, onako bezbrižnih i veselih. Ovo je za mene bilo posebno, hvala im od srca što su se organizirali i priredili nam svima ovu sreću – rekla je prof. Hanich.

Andrija Nekić, jedan od "zlatnih" maturanata, kaže kako je većina bivših učenika došla na obljetnicu.

- Generacija smo 1973./1974. Okupili smo se, doduše, prije pet godina, ali ovo je bilo posebno. Treba svakako reći da je više od 90 posto učenika završilo fakultete i imaju svoju ulogu u našoj društvenoj zajednici, na što smo posebno ponosni. Žao mi je je što se neki nisu odazvali, posebno domaći ljudi koje srećem svaki dan, ali dobro, mi koji smo bili uživali smo u prisjećanju na stare dane – rekao je Nekić.

Pun anegdota bio je Goran Parašilovac, koji se prisjetio kako je ta generacija bila najbolja po ocjenama, a on je bio proglašen najboljim učenikom škole i dao intervju za tadašnji lokalni radio. Kaže kako su imali i prvi školski glazbeni sastav.

- Bio je to odličan sastav, zvali smo se Vinske mušice. Bilo je posebno atraktivno kada smo na tadašnjoj školskoj akademiji odsvirali cijeli koncert, to nitko dotad nije doživio jer uglavnom su bili zborovi i recitacije, a mi rock-bend. Svirali smo po zabavama od Mikleuša do Donje Motičine i bili smo doista poznati i traženi, a ja sam svirao bubnjeve, koje i danas imam kod kuće – kaže Parašilovac. Prisjeća se i kako su skratili nastavni sat.

- Jedan od kolega nosio je sat na popravak i poslije ga imao u torbi. Riječ je, dakako, o "vekerici" i mi smo je krišom uzeli i navili 15 minuta prije kraja sata. Kako smo ga navili, tako je "veker" i zazvonio, mi smo uredno ustali, spremili knjige i krenuli van. Profesor je ostao u čudu gledajući na svoj sat, ali i on se spremio, a kada smo izišli u prazan hodnik, priznali smo što smo napravili, ali više se nismo vraćali u učionicu jer - zvonilo je – ispričao je Parašilovac.